среда, 26. мај 2010.

Ljubavna poezija II






DA BIH S TOBOM PROŠLA


Da bih s tobom prošla pustoš ovog sveta
Da bismo se zajedno suočili s užasom smrti
Da bih videla istinu da bih izgubila strah
Pošla sam uporedo s tvojim koracima.

Zbog tebe ostavih
Svoje carstvo svoju tajnu
Svoju hitru noć svoju tišinu
Svoj biser okrugli i njegovu belinu
Svoje ogledalo svoj život svoju sliku
I napustih perivoj raja

Tako bejah na svetlu bez koprene tvrda dana
Bez ogledala videh da sam gola
A pustinja se zvala vreme

Zbog toga si me svojim kretnjama odneo
I naučih živeti u punome vetru.

(Sofija De Melo
Brejner Andersen)




TREBA ZNATI


Smešiti se dalje, to treba znati,
Kada je najbolje ustati od stola,
Kad pred nama stoje samo prazni sati
U tome životu glupome do bola.
Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
Sačuvati ponos, onaj što preosta,
I uprkos svemu, prijatelji moji,
Zauvek otići, znati da je dosta.
Pred sudbinom svojom koja sve ti uze
Kad već ništa nemaš, kad već sve si dao,
Trebalo bi znati skriti svoje suze.
No, ja, srce moje, ja to nisam znao.
Zato treba znati napustiti sto
Kad je ljubav tvoja davno pojedena,
Ravnodušna lica skriti svoju bol,
Zauvek otići tiho kao sena.
I usnama treba reći da se smeju
Iza maske jada i stisnuti zube
A krikovi mržnje u tebi da gnjiju
Te poslednje reči onih koji ljube.
Treba znati mirno otići na kraju,
Ućutkati srce što već umrlo je,
Sačuvati obraz ko neki što znaju
Dok još nije pao. Trebalo je znati,
Suviše te volim, ja to nisam znao.
(Šarl Aznavur)




STRAŠNO JE VOLETI TE


Strašno je voleti te na mestu tako krhkom
kao što je svet.

Mučno je voleti te u tom kraju
punom nesavršenstva
Gde nas sve lomi i ućutkuje
Gde nas sve vara
I rastavlja.

(Sofija De Melo
Brejner Andersen)

Нема коментара:

Постави коментар