субота, 08. мај 2010.

Horhe Luis Borhes - pisac i čitalac vijeka



"Vidjeti u smrti san, u smiraju Sunca tužno zlato, takva je poezija, besmrtna i siromašna. Poezija se vraća kao zora i smiraj Sunca."


Horhe Luis Borhes (Buenos Aires, 24. avgusta 1899. - Ženeva, 14. juna, 1986.) argentinski je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog vijeka. Najpoznatiji je po kratkim pričama, ali bio je i pjesnik i esejist.
Njegovo puno ime glasi: Jorge Francisco Isidoro Luis Borges Acevedo, ali slijedeći argentinske običaje nikada nije koristio svoje puno ime. Osnovno obrazovanje je stekao najvećim dijelom u kući, od roditelja i bake, Engleskinje. U toku Prvog svjetskog rata Borhesova porodica je putovala po Evropi, da bi se nastanili u Švajcarskoj. U Argentinu se vratio 1921. godine, a 1923. je počeo karijeru pisca. Umro je 1986. godine u Ženevi.
Borhes spada u onu rijetku kategoriju pisaca poslije kojih više ništa nije isto, koji su poput Kafke i Beketa, napravili veliki zaokret u književnim tokovima, zaobišavši do svoga vremena ustaljene konvencije u pisanju. Ostvario je ogroman i univerzalni uticaj na književnost, a ostao je upamćen kao obnovitelj pripovjetke, pjesnik, esejist, kritičar, prevodilac, antologičar, mirotvorac, uzor i nadahnuće novih generacija, kolumnista, scenarista, predavač…



"Svaki jezik je jedan novi način da se razumije svijet."

"Ja nisam ni mislilac ni moralist, ja sam samo čovjek riječi, koji ličnu konfuziju, i sveopštu sistematizovanu konfuziju koji nazivamo filozofijom, pretvara u literaturu."


Borhes je živio kroz veći dio dvadesetog vijeka, pa je na njega najviše uticao modernistički stil pisanja, a posebno simbolizam. Kao Vladimir Nabokov i nešto stariji James Joyce, kombinovao je interese za svoju rodnu zemlju sa širim interesima. S njima je takođe dijelio višejezičnost i razigranost jezika. U kontrastu sa Joyceom i Nabokovom, Borhesov rad se kretao dalje od onoga što je on nazivao "barokom", dok se njihov rad tome primicao. Stil kasnijih Borhesovih djela je više naturalistički i transparentan nego u njegovim ranijim djelima.
Razorio je staru i stvorio novu sliku o književnosti. Smatrao je da dobre priče nastaju i žive nezavisno od toga da li ih njihov pisac shvata ili ne. Čak je vjerovao da pisac ne može sagledati svoje djelo, baš kao što se vrijednost ikone ne može sagledati u ogledalu. Pored dara za priču imao je sposobnost da kompleksna pitanja obradi na jednostavan i tajnovit način, a da to ne bude očigledno. Umio je ubojito i djelotvorno da prećuti neke stvari koje se ponekad ne mogu drugačije saopštiti i tako pokazao da ono što nije ispričano može biti važniji dio priče. U sjenci kratkih priča, ostao je najznačajniji dio njegovog stvaralaštva, a to je poezija koju je pisao tokom cijelog života.


Pretnja


To je ljubav.
Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice,
kao u strašnom snu.
Lepa maska se promenila,
ali, kao i uvek, jednistvena je.
Čemu moji talismani:
bavljenje književnošću,
nepouzdana erudicija,
učenje reči koje je koristio
oštri sever da opeva svoja mora
i svoje mačeve, vedrina prijateljstva,
galerije Biblioteke,
obične stvari, navike,
mlada ljubav moje majke,
ratničke seni predaka,
bezvremena noć,
ukus sna?
Biti sa tobom
ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru,
već čovek ustaje na cvrkut ptice,
potamneli su oni koji gledaju sa prozora,
ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav:
nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas,
čekanje i sećanje,
užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama,
sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao
kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.


Mnoge se od njegovih najpoznatijih priča bave prirodom vremena, beskrajem, ogledalima (prema kojima velik broj njegovih priča izražava gotovo strah), lavirintima, stvarnošću, identitetom. Naglasak velikog broja priča je na fantastičnoj radnji, kao što je knjižnica koja sadrži sve moguće varijacije teksta u knjigama sa 410 stranica ("Vavilonska knjižnica"), mjesto na kojemu se sijeku svi pravci u svemiru ("Alef") i godina u kojoj vrijeme miruje, a data je čovjeku prije nego što će na njega zapucati streljački vod ("Tajno čudo"). Miješao je stvarne činjenice s fikcijom.



Par citata iz kratke priče "Čekanje" (La espera) iz 1950.godine:

"Godine samoće su ga naučile da dani, kada se zatvore u sjećanje, teže da se izjednače, ali da nema nijednog dana, ni zatvorskog ni bolničkog, koje ne nosi iznenađenja, koji ne vuče za sobom mrežu minimalnih iznenađenja."

"Neodređena intuicija mu je kazivala da prošlost predstavlja materijal od kojeg je sazdano vrijeme; zato se vrijeme odmah pretvara u prošlost."

Nije bio samo pisac vijeka, bio je i čitalac vijeka. Znao je bolje no iko da sagleda tuđu priču i da je smjesti u kontekst one jedne, beskonačne knjige, znao je da je književnost saradnja svih pisaca svih epoha. Svoje prethodnike je prevodio sa engleskog, francuskog i njemačkog na španski jezik. Iza sebe je ostavio izvanredne prevode Oskara Vajlda, Edgara Alana Poa, Franca Kafke, Hermana Hesea, Radjarda Kiplinga, Andrea Židea, Vilijama Foknera, Volta Vitmena, Virdžinije Vulf…

Pjesma "Trenuci" je za sada posljednja poznata objavljena pjesma H.L.Borhesa. Objavljena je u meksičkom književnom časopisu ''Plureal''.



Kad bih svoj život mogao
Pokušao bih u sledećem da proživim.
Ne bih se trudio da budem tako savršen, opustio bih se više.

Bio bih gluplji nego što bejah, zaista vrlo malo stvari
Bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,
Više sutona posmatrao,na više planina popeo, više reka preplivao.
Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
Jeo manje boba a više sladoleda, imao više stvarnih
A manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što razumno i plodno prožive
Svaki minut svog života; imao sam, jasno, i časaka radosti.
Al' kad bih mogao nazad da se vratim, težio bih samo
Dobrim trenucima.
Jer ako znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo
I nemoj propuštati sada.

Ja sam bio od onih što nikad nigde nisu išli bez toplomera
Termofora, kišobrana i padobrana;
Kad bih opet mogao da živim,
S proleća bih počeo bosonog da hodam i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao, više sutona posmatrao
Sa više dece igrao, kad bih život ponovo pred sobom imao.

Ali vidite imam osamdeset i pet godina i znam da umirem.

Znajući da mu se bliži kraj vratio se u Ženevu da umre i bude sahranjen daleko od Buenos Airesa, nadajući se da će u smrti moći da zaboravi samog sebe, ali je uvijek vjerovao u ono što je volio najviše - književnost.


"Molim bogove svoje
ili sveukupnost vremena
da moj život zasluži zaborav,
da moje ime bude Niko kao Odisejevo,
ali da neki stih potraje
u noći naklonjenoj sećanju
ili u jutrima ljudi."


Нема коментара:

Постави коментар