Aleksa Šantić - poezija

Jesen

Prošla je bura, stišale se strasti,

I ljubav s njima sve je bliže kraju;

Drukčije sada tvoje oči sjaju -

U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,

Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;

Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,

Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,

O sebi samo govorismo dugo;

No danas, draga, sve je, sve je drugo:

Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.

U srcu našem nijednog slavulja;

Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,

I mrtvo lišće po humkama pada...

(Aleksa Šantić)

Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše!

(Aleksa Šantić)