Gabrijel Garsija Markez - magični realizam

"...Život je kraći nego što čovjek misli..."

(Sto godina samoće)

Gabrijel Hose Garsija Markes (šp. Gabriel José García Márquez; rođen 6. mart 1928.) je kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivist. Rodio se u gradu Arakataka, departman Magdalena. Uglavnom je živio u Meksiku i Evropi. Trenutno najveći dio vremena provodi u gradu Meksiko Siti.

Svoje najveće uspjehe kao pisac doživio je upravo u Meksiko Sitiju, gdje se sa suprugom i sinovima Rodrigom i Gonzalom doselio 1959. godine.

"Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dese kad se ne nadate."

Prva uspješna knjiga bila mu je "Pukovniku nema ko da piše", objavljena 1961., a slijedio je »Pogreb velike mame« godinu dana kasnije.
Za svoju najslavniju knjigu "Sto godina samoće" pričao je kako mu se dok je prilazio Akapulku dogodilo svojevrsno otkrovenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi.

"Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš pored njega, a znaš da ga nikad nećeš imati."

Bilo mu je potrebno osamnaest mjeseci svakodnevnog pisanja da završi knjugu. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti porodicu i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču.
Njegovo je najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo svjetlo dana u junu 1969. Knjiga "Sto godina samoće" (Cien años de soledad) prodata je u više od 10 miliona primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade.

"...Ali, ovoga puta, Ursula je preduhitrila njegove grozničave planove svojom mudrošću. Upornom i nepoštednom marljivošću mrava, podigla je žene Makonda protiv nestalnosti njihovih muškaraca, koji su već počeli da se spremaju za seobu. Hose Arkadio Buendija nije saznao ni koga časa, ni koje protivničke sile počeše da mu mrse planove, nalazeći teškoće i postavljene prepreke, dok se sve nije pretvorilo u običnu iluziju. Ursula ga je posmatrala sa nevinom pažnjom, čak je prema njemu osjetila i malo sažaljenja kada ga je jednog jutra našla u zadnjoj sobici kako kroz zube tumači svoje snove o selidbi...

"Nećemo ići" - rekla je, "ostajemo ovde, pošto se tu rodio naš sin."

"Još nemamo mrtvih" - reče on, "Čovjek nije niotkuda dok mu neko mrtav ne počiva pod zemljom."

Ursula ga pogleda u oči, i reče mu, blago ali odlučno: "Ako je potrebno da neko umre, da bismo ostali, ja ću umrijeti."

(Odlomak iz "Sto godina samoće")

Izlazak knjige »Patrijarhove jeseni« 1975. godine podijelilo je kritičare, jer su mnogi očekivali nastavak "Sto godina samoće". S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to "poema o usamljenosti moćnika".

"Ne volim te zbog onoga što jesi, već zbog onoga što sam ja kad sam pored tebe."

Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, podučavati i bio je politički aktivan.
Romantičnim se temama vratio 1986. knjigom "Ljubav u doba kolere", snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su "General u lavirintu", "Dvanaest hodočasnika" (zbirka pripovjedaka), "Ljubav i drugi demoni".

Garsija Markes se smatra najpoznatijim piscem magičnog realizma, žanra koji rješava mitove, magiju i realnost. Najviše je doprinio da latinoamerička literatura dođe u centar pažnje svjetske kulturne javnosti šezdesetih godina 20. vijeka.

"Nijedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje neće te nikada rasplakati."