Ana Ahmatova - otkrivanje tuđih snova

Ana Andrejevna Ahmatova je bila znamenita ruska pjesnikinja, kritičar i prevodilac. Jedna je od predstavnika književnog pravca akmeizma. Počela je da piše pjesme sa 11 godina. Prva zbirka joj je izašla 1912. Pjesme je objavljivala pod pseudonimom Ahmatova (tatarsko prezime njene bake), jer se ocu nije dopadala ideja da ih objavljuje pod pravim prezimenom. U toku studija upoznala se sa pjesnikom Nikolajem Gumiljevim, za koga se udala 1910.godine. Za svadbeno putovanje otišli su u Pariz, ali je on uskoro sam otišao u Afriku i nastavio da živi raspustnim životom.

Na Aninom putovanju po sjevernoj Italiji i Parizu, upoznala je slikara Amedea Modiljanija i asistirala baletskoj trupi Ruski balet koja je gostovala u Zapadnoj Evropi. Nikolaja su pogubili sovjetski komunisti 1921. godine, a ona je poslije imala još dva braka. U Sovjetskom Savezu smatrana je za buržoarsku pjesnikinju, bilo joj je zabranjeno da objavljuje poeziju, pa je živjela od prevodilaštva i esejistike. Preživjela je Opsadu Lenjingrada i pisala o njoj. Njen kasniji život obilježila je epoha staljinizma, kada joj je bilo zabranjeno da piše, a njen sin i suprug su poslati na robiju, gdje je suprug i umro. Poslije Staljinove smrti, režim je dopustio objavljivanje cenzurisanih izdanja Anine poezije. Djelo Ahmatove je u rasponu od kratkih lirskih pjesama do velikih pjesničkih djela, poput njenog glavnog djela Rekvijem. Anine omiljene teme su prolaznost vremena, uspomene i teškoće života i književnog stvaralaštva pod diktaturom.

Još u svojim ranim pjesmama pokazivala je izuzetnu intuiciju, složenu senzibilnost i dar predskazivanja. Čuveni slikar Modiljani, koga je srela 1911. u Parizu, divio se njenom pogađanju misli, otkrivanju tuđih snova. Majstorstvo detalja, psihološki dobro uočenih i probranih, svaka riječ izabrana s neobičnom strogošću, smisao za lapidarnost, za minijaturu, bez obzira da li pjesnikinja oslikava pejzaž ili portret, strast ljubavi, ili žestinu bitke — davali su njenim pjesmama uvjerljivost, ubjedljivost, plijenili pažnju čitaoca.

„Umjetnička jasnoća Ahmatove, psihološka dubina njene poezije nerazdvojno su vezani, slivani s fonetikom, zvukovnom bojom njenog stiha. Strofa i faza ne javljaju se u Ahmatove kao neki elementi muzikalne proizvoljnosti, crteža, kako je to bilo u mnogih njenih savremenika simbolista. Pažnja u stihovima Ahmatove prenešena je na intonaciju, na riječ, nosivu riječ... ", konstatuje N. Banikov.

Nećemo piti iz te iste čaše

Nećemo piti iz te iste čaše

ni vodu, a ni slatko vino, niti

ljubiti se u rano jutro naše,

ni navečer kroz prozor motriti.

Ti dišeš suncem, mene luna plavi,

ali u jednoj živimo ljubavi.

Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,

s tobom je vedra prijateljica tvoja.

Ali ja shvatam strah u oku tamnom,

i ti si krivac moga nespokoja.

Mi susrete odužujemo svoje,

a mir naš sačuvat suđeno je.

Tvoj glas u mojim pjesmama se vije,

u stihovima tvojim lebdi moj dah.

O, ima plamen kojega ne smije

dotaknuti ni zaborav, ni strah.

I da znaš kako sad privlače mene

te tvoje usne suhe i rumene.

Rame uz rame

Mi se ne umemo rastati

Rame uz rame idemo dalje.

Već se suton počinje hvatati

Ti zamišljen, u meni ćutanje.

Uđemo u crkvu i gledamo

Krštenje, venčanje, celov hleba

Izađemo, a ni pogleda ne razmenjamo...

Zasto među nama nije kako treba?

Ili na sneg sednemo, zatim,

Na groblju i uzdišemo redom.

Ti štapom crtaš palate

Gde ćemo uvek biti zajedno.

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli...

Toliko sam sanjao o tebi

Toliko sam sanjao o tebi,

da gubiš svoju realnost.

I da li je još uvek čas da dostignem to

živo telo i poljubim na tim usnama

rađanje glasa, što mi je tako drag?

Toliko sam sanjao o tebi,

da se moje ruke,

naviknute da grle tvoju senu,

spoje na mojim grudima,

ne bi li možda osetile obrise tvoga tela,

i da sam pred stvarnom pojavom onoga, što me

tako muči i upravlja sa mnom već danima

i godinama, postao bez sumnje sena.

O, osećanja, neodlučnosti!

Toliko sam sanjao o tebi, da je bez sumnje

prošlo već vreme moga buđenja.

I ja sada spavam stojeći s telom izloženim

svim pojavama ljubavi i života,

i da bih tebi, o jedina, koja i danas za mene

još uvek nešto značiš,

mogao teže dodirnuti čelo i usne,

nego bilo koje usne i bilo koje čelo.

Toliko sam sanjao o tebi,

toliko hodao, govorio i spavao sa tvojom senom,

da mi sad više ništa ne preosta, a možda i zato,

da postanem prikaza među tim prikazama

i sena sto puta više nego sena, koja se šeta

i šetaće se radosno

po sunčanom satu tvog života.

(Rober Desnos)

Kad bi čovek

Kad bi čovek mogao reći ono što voli,
Kad bi čovek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
Ko što je oblak uzdignut u svetlosti,
Kad bi poput zidova što se ruše
Da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
Kad bi čovek mogao razoriti svoje telo,
Ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
Istinu samog sebe, Koja se ne zove slava,sreća ili ambicija,
Nego ljubav i želja,
Ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
Onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
Objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
Istinu svoje istinske ljubavi,
Ne poznajem slobodu,osim slobode
Da budem zarobljen u nekome,
Čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
Zbog koga sam i danju i noću ono što želim.
A moj duh i telo plove u njegov duh i telo,
Kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
Slobodno za slobodom ljubavi,
Jedinom slobodom koja me ushićuje,
Jedinom slobodom za koju umirem.
Ti opravdavaš moje postojanje.
Da te ne poznajem ne bih živeo,
Da umirem ne znajući te, ne bih umro, jer nisam živeo.

(Luis Sernuda)

Joaquin Rodrigo Vidre - Concierto de Aranjuez

Hoakin Rodrigo (Joaquín Rodrigo Vidre) je bio španski kompozitor i pijanista. Njegovo najpoznatije muzičko djelo je Koncert za Aranhues (Concierto de Aranjuez).

Hoakin Rodrigo je rođen u Saguntu, mjestu u okolini Valensije, 22. novembra 1901. godine. U trećoj godini je oslijepio nakon što je obolio od difterije. Po njegovim riječima, upravo ga je gubitak vida usmjerio ka muzici.
Sa osam godina je počeo da uči solfeđo, violinu i klavir. U šesnaestoj godini je započeo studije harmonije i kompozicije na Konzervatorijumu u Valensiji. Prve kompozicije (Svita za klavir, Dvije skice, Svita za klavir i violinu i Sicilijana, za violončelo) napisao je 1923. Njegovo prvo djelo za orkestar, Žongleri, napisano je i premijerno izvedeno 1924. godine u Valensiji i Madridu.
Godine 1927., Rodrigo se preselio u Pariz da bi se upisao na École Normale de Musique, gdje je pet godina studirao kod Pola Dukasa. Tamo se sprijateljio sa Ravelom, Arturom Honegerom, Stravinskim i Manuelom de Faljom. U Parizu je takođe upoznao svoju buduću ženu, tursku pijanistkinju Viktoriju Kami.

Rodrigo je komponovao Oproštajnu sonatu, napisanu za klavir, u čast svog učitelja Pola Dukasa koji je preminuo 1935. Nastavio je sa studijama u Parizu, takođe radeći u Njemačkoj, Austiji i Švajcarskoj. Godine 1939. vratio se za stalno u Španiju, u Madrid.

U Barseloni je 1940. godine premijerno izvedeno njegovo najpoznatije djelo, Koncert za Aranhues, za gitaru i orkestar, primjer ličnog muzičkog izraza i djelo koje je steklo međunarodnu slavu. Od tog trenutka, Hoakin Rodrigo aktivno učestvuje u umjetničkim, kreativnim i akademskim aktivnostima.

Godine 1983. nagrađen je Nacionalnom muzičkom nagradom Španije, a 1991. španski kralj Huan Karlos I dodijelio mu je titulu Markiza vrtova od Aranhuesa. Pet godina kasnije uručena mu je Nagrada Princa od Asturije za "njegov izvanredan doprinos španskoj muzici u koju je unio nove impulse kako bi je učinio univerzalnom". Iste godine je primio Zlatnu medalju Sagunta, Veliki krst Građanskog reda za društvenu solidarnost i Zlatnu zvijezdu Grada Madrida. Francuska vlada ga je 1998. počastvovala titulom Komandira umjetnosti i književnosti, a nedugo zatim je primio nagradu za najboljeg autora klasične muzike koju dodjeljuje Društvo autora i izdavača.

Hoakin Rodrigo je umro u Madridu 6. jula 1999., dvije godine nakon smrti svoje žene. Viktorija Kami je bila njegova nerazdvojna saputnica i najvažnija saradnica na svim poljima kompozitorskog rada.
Sa glavnim ciljem da se osigura očuvanje i širenje muzike Hoakina Rodiga, njegova kćerka Sesilija je 1989. godine osnovala izdavačku kuću Izdanja Hoakina Rodriga i Fondaciju Viktorija i Hoakin Rodrigo 1999. godine.

Od mnogobrojnih djela napisanih za gitaru, izdvojiću Passacaglia iz Tri španska komada (Tres Piezas Espanolas), koga pored pomenutog čine i Zapateado i Fandango.

Ljubavna poezija II

DA BIH S TOBOM PROŠLA

Da bih s tobom prošla pustoš ovog sveta

Da bismo se zajedno suočili s užasom smrti

Da bih videla istinu da bih izgubila strah

Pošla sam uporedo s tvojim koracima.

Zbog tebe ostavih

Svoje carstvo svoju tajnu

Svoju hitru noć svoju tišinu

Svoj biser okrugli i njegovu belinu
Svoje ogledalo svoj život svoju sliku

I napustih perivoj raja

Tako bejah na svetlu bez koprene tvrda dana

Bez ogledala videh da sam gola

A pustinja se zvala vreme

Zbog toga si me svojim kretnjama odneo

I naučih živeti u punome vetru.

(Sofija De Melo
Brejner Andersen)

TREBA ZNATI

Smešiti se dalje, to treba znati,

Kada je najbolje ustati od stola,

Kad pred nama stoje samo prazni sati

U tome životu glupome do bola.

Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
Sačuvati ponos, onaj što preosta,

I uprkos svemu, prijatelji moji,

Zauvek otići, znati da je dosta.

Pred sudbinom svojom koja sve ti uze

Kad već ništa nemaš, kad već sve si dao,

Trebalo bi znati skriti svoje suze.

No, ja, srce moje, ja to nisam znao.

Zato treba znati napustiti sto

Kad je ljubav tvoja davno pojedena,

Ravnodušna lica skriti svoju bol,

Zauvek otići tiho kao sena.

I usnama treba reći da se smeju

Iza maske jada i stisnuti zube

A krikovi mržnje u tebi da gnjiju

Te poslednje reči onih koji ljube.

Treba znati mirno otići na kraju,

Ućutkati srce što već umrlo je,

Sačuvati obraz ko neki što znaju

Dok još nije pao. Trebalo je znati,

Suviše te volim, ja to nisam znao.

(Šarl Aznavur)

STRAŠNO JE VOLETI TE

Strašno je voleti te na mestu tako krhkom

kao što je svet.

Mučno je voleti te u tom kraju

punom nesavršenstva

Gde nas sve lomi i ućutkuje

Gde nas sve vara

I rastavlja.

(Sofija De Melo

Brejner Andersen)

Ljubavna poezija

Plima i oseka

Ljubio sam te celu

Rukama

Dahom

Pogledom

I bio zaljubljen u sve

U kosu koja odaje raskoš tela

U trepavicu na desnom oku

U pogled odozdo

Zamućen pomalo i uvek na tajnom

(Niko sa tako malo pogleda ne vidi više)

U nos

Nema majstorske ruke

Koja može postići tu finoću izrade

U usne

Koje su uvek otvorene kao ruža

I sa uvek svežim ružom

(Na njima sam uzimao najmanje i najslađe obroke

Kojima sam se zatim danima hranio)

U vrat

Vilinski vitak i beo

Nema tog dragulja koji ne bi poželeo

Da na njemu visi

U duge pravilne lukove

Koji se dižu na bregovima tvojih dojki

Tamo sam pogledom i željom najčešće boravio

One su prošle sve

A ostale netaknute

Tvoje detinje grudi

Tvoj najnevidniji deo tela

U stomak

Gladak i hladan po površini

A ispod vatra i grč

U tvoje tišine

Kada si me znam napuštala

I ko zna gde i s kim lebdela

U tvoje bure

Koje su dolazile sasvim neočekivano

Sa nepoznatog komandnog mesta

Ti si plima

Ti si oseka

Dohvatiš sve što poželiš

I uzmakneš brzo

Da ne bi i sama bila uhvaćena

Ja sam čovek

Između plime i oseke tvoje ljubavi

Čas beskrajno bogat

A čas pusti siromah

Kome je sve blago isteklo

Kroz prste

Volim te...

I to je stvarno

(Petar Rus)

Sonet, 39

Blagosloveni mesec, dan i tren

i godina i svetlost što je lila,

i vreme, mesto i livada mala

gde prelepa oka dva postadoh plen.

Blagoslovena prvog bola sen

što ljubavi je na me baci sila,

i ona strela sto me obranila

kad me pogled presreo me njen.

I blagosloven svaki glas kad ja

vapih da samo čuje me Madona,

i sve suze za koje biće zna.

I svaka blagoslovena kancona

što slavi nju, i moja duša sva,

gde samo ona vlada, samo ona.

(Frančesko Petrarka)

Maksim Mrvica - klasika pop zvijezde

Pijanista Maksim Mrvica svjetsku popularnost stekao je svirajući miks klasike i elektronske muzike, a počeo je ponovo održavati klasične koncerte. Ovaj Šibenčanin do sada je u karijeri prodao preko milion CD-a i samo taj podatak svrstava ga u hrvatske, ali i svjetske muzičke zvijezde. Popularnost je stekao svirajući klasike u crossover varijantama, ukrštajući ih sa elektronskom muzikom. Njegove pijanističke mogućnosti britanski menadžer Mel Bush je ponudio londonskoj izdavačkoj kući EMI Classics, oni su ga odmah prihvatili i objavili četiri Mrvičina crossover albuma “The Piano Player”(2003), “Variations I & II”(2004), “A New World”(2005) i “Electrik”(2006), kao i album"Pure" (2008). Prije toga, Mrvica je objavio album “Geste”(1999.) sa pjesmama hrvatskih kompozitora za koji je 2002. osvojio nagradu Porin.

Rođen je 3.maja, 1975.godine u Šibeniku, gdje je završio osnovnu i srednju muzičku školu u klasi prof. Marije Sekso. Već kao devetogodišnjak počinje javno nastupati, da bi s nepunih dvanaest godina svirao svoj prvi koncert s orkestrom. Nakon brojnih koncerata u rodnom gradu, 1993. godine upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu te studira u klasi prof. Vladimira Krpana, kod kojeg je 1998. godine diplomirao s odličnim uspjehom. Iste godine upisuje jednogodišnju studiju usavršavanja na Konzervatorijumu Franz Liszt u Budimpešti u klasi prof. Lászla Baranyaya.

Nastupao je u svim većim hrvatskim gradovima te u Salzburgu i Beču (Austrija), Ženevi (Švajcarska), Budimpešti (Mađarska), Parizu (Francuska) i St. Petersburgu (Rusija). Dobitnik je nekoliko nagrada na domaćim i inostranim pijanističkim takmičenjima, od kojih prve nagrade na Državnom takmičenju učenika muzike u Zagrebu, Rektorove nagrade Sveučilišta grada Zagreba za akademsku godinu 1997./98., nagrade austrijskog Rotary cluba 1998. godine, prve nagrade na Međunarodnom pijanističkom takmičenju Nicolai Rubinstein u Parizu 1999., te prve nagrade na pijanističkom takmičenju Portoise u Parizu 2001.godine.

Osim redovnog studija na Akademiji, usavršavao se i na brojnim majstorskim kursevima aktivno učestvujući na seminarima kod priznatih svjetskih pedagoga i pijanista kao što su Igor Laszko, Semiom Balshem, Edit Picht-Axenfeld, László Baranyay, Nina Kazimirova, Virginio Pavarana, Sergej Senkov i Christine Paraschos.

Iako je živio u raznim evropskim gradovima, Londonu, Parizu, Budimpešti, nostalgija za rodnim gradom se nije smanjivala. U Šibenik dolazi da bi vidio prijatelje, porodicu, ali i da bi prošetao rivom i osjetio miris mora. Tako će i ove godine nastupiti na Porin Classicu 2010. Glavni događaj je sama ceremonija dodjele nagrada u pozorištu, ali za Šibenčane najatraktivniji će biti muzički dar Porina gradu domaćinu: koncert na pozornici Ljetnog kina na kojem će nastupiti Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod dirigentskom palicom Mladena Tarbuka uz Maksima Mrvicu kao solistu.

Kada vas ljubav pozove...

Kada vas ljubav pozove...

Kada vas ljubav pozove, sledite je, iako su putevi njeni

teški i strmi. I kada vas krila njena obaviju, predajte

joj se, iako vas mač skriven među perima njenim može raniti.

Jer, kao što vas ljubav ovenčava, tako će vas ona i

razapeti. Kao što se penje do vaše visine i miluje najnežnije

grane što trepere pod suncem, tako će ona sići

i do korena vaših i protrešće ih iz žila kojima se za

zemlju drže. Sve će ovo učiniti ljubav sa vama da biste

mogli saznati tajne svog srca i kroz to saznanje postati

deo srca života. Ljubav ne daje ništa sem sebe i ne

uzima ništa sem sebe. Ljubav ne poseduje, niti može

biti posedovana. Jer, Ljubav je dovoljna ljubavi.

(Džubran)

ZALJUBLJENA

Ona stoji na mojim očnim kapcima

I njene kose zamršene su u mojima,

Njeno telo ima oblik mojih ruku,

Ona je boje mojih očiju,

Ona se utapa u moju senku

Kao kamen u nebo.

Ona ima uvek otvorene oči

I ne dopušta mi da spavam.

Njeni snovi pri punoj svetlosti

Mogu sunce da ispare,

Zbog njih se smejem, plačem i smejem,

Govorim, a ništa ne kazujem.
(Pol Elijar)

LJUBAV PREZIR I NADANJE

Privinuo sam te na svoje grudi kao golubicu

što je devojčica i ne sluteći guši

Privinuo sam te sa svom tvojom lepotom

s tvojom lepotom bogatijom no što su bila

sva nalazišta zlata Kalifornije u doba

zlatne groznice.

I ispunio sam svu želju tvojim osmehom

tvojim pogledima i tvojim treperenjem

I savladao sam šta više zavladao sam tvojim ponosom

Dok te držah tako privijenu i dok si ti podnosila nad

sobom moju moć i moje vladanje

I već sam poverovao kako te svu stekoh ali to

je bila sam obmana

I sad živim sličan Iksionu što je milovao avet

oblaka oblikovanu na sliku i priliku one

što je zovu Herom ili još bolje nevidljivom Junonom

Jer ko može da uhvati ko može da obujmi oblak

ko može svoju ruku staviti na prikazu

I kako se duboko vara onaj što još uvek misli

da je svoje ruke ispunio nebeskim plavetnilom

Već sam poverovao kako ti oduzeh svu tvoju lepotu

a stekao sam samo tvoje telo

Ali tvoje telo - jao! nije večito

I zatim telo je tek za uživanje

no ono je bez ljubavi

I sad eto uzalud pokušavam

da dotaknem tvoju nevidljivu dušu

Jer ona beži i svuda mi izmiče

kao klupko guja

što se raspliće.

(Gijom Apoliner)

NEMA TE

Nema te da me uspavaš,

ko zna po koji put odlažem san

što mi uporno obećava

tvoje ruke i tišinu

koju nisam htela da volim.

Nema te da me uspavaš,

uzalud se pretvaram

da sve imam-

moje su samo usamljenosti,

uzalud se pretvaram

da me ništa ne boli,

vreme me prokazuje,

nema te...

(Tanja Kragujević)

Lux Aeterna (Requiem for a dream)

"Lux Aeterna" (latinski, Lux Æterna: "vječna svjetlost") je kompozicija Clint Mansella, lajtmotiv filma "Rekvijem za snove" (Requiem for a Dream). Popularnost ovog djela doveo je do njegovog korišćenja u pop kulturi van ovog filma, ali i u mnogim drugim filmskim trejlerima.

Requiem for a Dream, film iz 2000.godine je adaptacija istoimene novele iz 1978.godine. Novelu je napisao Hubert Selby, Jr., dok je filmsku adaptaciju režirao Darren Aronofsky. Glavne uloge dodijeljene su Ellen Burstyn, Jared Leto, Jennifer Connelly i Marlon Wayans.
Darren Aronofsky u potpunosti i na upečatljiv način uspijeva dočarati priču o četvoro običnih ljudi čiji su isprepleteni životi do vrha ispunjeni potpunim beznađem. Requiem for a Dream besprekorna je i beskompromisna filmska analiza zavisnosti, vizuelno fascinantan, pri čemu daje psihološki krajne uznemirujuć uvid u mentalna stanja zavisnika.

Ova kompozicija je nekoliko puta bila nagrađivana i korišćena u mnogim filmovima i serijama, uključujući The Da Vinci Code, Sunshine, Lost, I Am Legend, Top Gear, Valley of Flowers, Babylon A.D., Zathura, The Lord of the Rings: The Two Towers kao "Requiem for a Tower". Tema je korišćena i u mnogim video igricama, reklamama i kao obrade na almumima mnogih pjevača. Album Requiem for a Dream: Remixed sadrži obrade Paul Oakenfolda, Josh Winka, Jagz Koonera, Deleriuma i mnogih drugih.

Iako i obrade ostavljaju jak utisak na slušaoca, ipak originalna verzija:

Aleksa Šantić - poezija

Jesen

Prošla je bura, stišale se strasti,

I ljubav s njima sve je bliže kraju;

Drukčije sada tvoje oči sjaju -

U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,

Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;

Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,

Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,

O sebi samo govorismo dugo;

No danas, draga, sve je, sve je drugo:

Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.

U srcu našem nijednog slavulja;

Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,

I mrtvo lišće po humkama pada...

(Aleksa Šantić)

Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše!

(Aleksa Šantić)

Gabrijel Garsija Markez - magični realizam

"...Život je kraći nego što čovjek misli..."

(Sto godina samoće)

Gabrijel Hose Garsija Markes (šp. Gabriel José García Márquez; rođen 6. mart 1928.) je kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivist. Rodio se u gradu Arakataka, departman Magdalena. Uglavnom je živio u Meksiku i Evropi. Trenutno najveći dio vremena provodi u gradu Meksiko Siti.

Svoje najveće uspjehe kao pisac doživio je upravo u Meksiko Sitiju, gdje se sa suprugom i sinovima Rodrigom i Gonzalom doselio 1959. godine.

"Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dese kad se ne nadate."

Prva uspješna knjiga bila mu je "Pukovniku nema ko da piše", objavljena 1961., a slijedio je »Pogreb velike mame« godinu dana kasnije.
Za svoju najslavniju knjigu "Sto godina samoće" pričao je kako mu se dok je prilazio Akapulku dogodilo svojevrsno otkrovenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi.

"Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš pored njega, a znaš da ga nikad nećeš imati."

Bilo mu je potrebno osamnaest mjeseci svakodnevnog pisanja da završi knjugu. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti porodicu i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču.
Njegovo je najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo svjetlo dana u junu 1969. Knjiga "Sto godina samoće" (Cien años de soledad) prodata je u više od 10 miliona primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade.

"...Ali, ovoga puta, Ursula je preduhitrila njegove grozničave planove svojom mudrošću. Upornom i nepoštednom marljivošću mrava, podigla je žene Makonda protiv nestalnosti njihovih muškaraca, koji su već počeli da se spremaju za seobu. Hose Arkadio Buendija nije saznao ni koga časa, ni koje protivničke sile počeše da mu mrse planove, nalazeći teškoće i postavljene prepreke, dok se sve nije pretvorilo u običnu iluziju. Ursula ga je posmatrala sa nevinom pažnjom, čak je prema njemu osjetila i malo sažaljenja kada ga je jednog jutra našla u zadnjoj sobici kako kroz zube tumači svoje snove o selidbi...

"Nećemo ići" - rekla je, "ostajemo ovde, pošto se tu rodio naš sin."

"Još nemamo mrtvih" - reče on, "Čovjek nije niotkuda dok mu neko mrtav ne počiva pod zemljom."

Ursula ga pogleda u oči, i reče mu, blago ali odlučno: "Ako je potrebno da neko umre, da bismo ostali, ja ću umrijeti."

(Odlomak iz "Sto godina samoće")

Izlazak knjige »Patrijarhove jeseni« 1975. godine podijelilo je kritičare, jer su mnogi očekivali nastavak "Sto godina samoće". S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to "poema o usamljenosti moćnika".

"Ne volim te zbog onoga što jesi, već zbog onoga što sam ja kad sam pored tebe."

Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, podučavati i bio je politički aktivan.
Romantičnim se temama vratio 1986. knjigom "Ljubav u doba kolere", snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su "General u lavirintu", "Dvanaest hodočasnika" (zbirka pripovjedaka), "Ljubav i drugi demoni".

Garsija Markes se smatra najpoznatijim piscem magičnog realizma, žanra koji rješava mitove, magiju i realnost. Najviše je doprinio da latinoamerička literatura dođe u centar pažnje svjetske kulturne javnosti šezdesetih godina 20. vijeka.

"Nijedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje neće te nikada rasplakati."

Kankun - savršeno mjesto za odmor

Kankun (šp. Cancún, maja Kaank'uun) je grad u saveznoj državi Kintana Ro u jugoistočnom Meksiku. Nalazi se na poluostrvu Jukatan, na obali Karipskog mora. U blizini je ostrvo Muheres (Ostrvo žena) do koga se iz Kankuna stiže trajektom.
Kankun je poznat širom svijeta kao turistički centar. Banka Meksika je 1967. projektovala razvoj ovog mjesta kao turističke zone. Tada je ovdje živjelo svega oko 120 ljudi.
Grad je osnovan 20. aprila 1970. Po podacima iz 2007.godine u Kankunu živi 880.000 stanovnika. Praktično, mjesto se sastoji iz dva odvojena, i sasvim različita dijela: gradske zone i hotelske zone.

Godišnje u Kankun stigne oko 4 milona posjetilaca, sa u prosjeku oko 190 letova svakog dana. Većina hotela je smještena u tzv. hotelskoj zoni, tj. sprudu dužine oko 20 km, u obliku cifre 7 i koji je mostovima povezan sa kopnom.
Maksimalne dnevne temperature u Kankunu se kreću od 26 stepeni u januaru, do 32 u junu. Prosječne noćne temperature su od 18 do 25 stepeni Celzijusa.
U Kankunu postoji nekoliko (relativno) manjih ostataka civilizacije Maja. U samoj hotelskoj zoni nalaze se ruševine El Rej. Oko 240 kilometara od grada nalazi se čuveno arheološko nalazište Čičen Ica koje se nalazi pod zaštitom UNESKO-a.
Ukoliko ne znate gdje ćete na odmor ovog ljeta, evo idealnog predloga. Još par slika čisto da se uvjerite u njegovu savršenost. Uživajte!

Tadž Mahal - svjetsko čudo ljubavi

Mnogi putnici ovo svjetsko čudo nazivaju najljepšom zgradom koja je ikada postojala na svijetu. Neki tvrde da je vrijedno putovanja na drugi kraj svijeta samo da se ono vidi. Nijanse Tadž Mahala u Indiji, obloženog mermerom, variraju iz sata u sat, od bijele, roze, žute, zelene, pa do tirkiznoplave boje, od jednog do drugog godišnjeg doba. Priča o Tadž Mahalu počinje kada je ožalošćeni vladar Mogula, kralj Džahan, podigao ovo zdanje oko 1600. godine kao posljednje počivalište za svoju voljenu kraljicu. Želio je da ovjekoviječi sjećanje na nju. Bile su potrebne 22 godine i 22.000 ljudi da se Tadž Mahal završi.

Tadž Mahal se nalazi 200 kilometara jugoistočno od Delhija, u mjestu Agra. "San u mermeru" kako ga još nazivaju, nalazi se na rijeci Džamine i posvećena je ženi po imenu Aradžmand Bano Begum. Ona se 1612. godine udala za Velikog Mogula, princa Khuramu. Svekar joj je dao ime Mumtaz Mahal, što znači "biser dvora". Kad je došao na presto Khuramu je promijenio svoje ime u Džahan, što znači "kralj svijeta". Mumtaz Mahal je 1631. godine umrla na porođaju rađajući četrnaesto dijete. Zbog velike ljubavi prema njoj Džahan joj je podigao mauzolej, Tadž Mahal, kao vječnu uspomenu na nju. Hronike Šah Džahanove boli opisuju ljubavnu priču. Planovi su rađeni neposredno nakon njene smrti, glavni mauzolej završen je 1648. godine, dok su ostale zgrade i vrtovi dovršeni pet godina poslije. Car Šah Džahan lično je opisao Tadž Mahal ovim riječima:

"Treba li krivica tražiti utočište ovdje,

Kao izvinjenje, postaje čista od grijeha.

Treba li grešnik poći do ovog zdanja,

Njegovi grijesi će biti zaboravljeni.

Prizor ovog zdanja stvara prizore tuge;

I sunce i mjesec suze liju iz očiju.

Na ovom svijetu ovo zadnje je građeno;

Da time pokaže slavu svoga stvaraoca."

Ovo svjetsko čudo graditeljstva zaista je neprocjenjivo. Niko danas ne bi mogao da sakupi majstore, u Indiji ili van nje, koji bi vještinom i talentom mogli da se mjere s onima koji su sagradili ovaj spomenik ljubavi. Zanatlije i materijali potiču iz Indije i inostranstva, čak iz Kine ili Italije. Tadž Mahal obuhvata i proširuje graditeljske tradicije persijske i rane mogulske arhitekture. Karakteristična inspiracija dolazi od uspješnih timuridskih i mogulskih građevina poput Timurove grobnice (praoca mogulske dinastije) u Samarkandu, Humajunove grobnice, grobnice Itmad-Ud-Daulah (poznatu kao Baby Tadž), te Šah Džahanove džamije Jama Masjid u Delhiju.

U centru kompleksa nalazi se veliki osmougaoni mauzolej od bijelog mermera koji je samo ukras. Tačno ispod ovog osmougaonika nalazi se još jedan mauzolej. U oba su smještena po dva sarkofaga ukrašena draguljima. U centru je sarkrofag Mumtaz Mahal, koji je prazan, jer se pravi grobovi nalaze u podzemlju. Pored njenog je grobnica Džahana, koja je malo veća i viša, što je jedino asimetrično u cijelom zdanju. Gornje prostorije su za pokazivanje, a u donjim se nalaze posmrtni ostaci kralja i kraljice. Obje prostorije su vrlo akustične, tako da se šapat iz jedne čuje jasno u drugoj. Građevina se nalazi na širokoj i 7 metara visokoj platformi. Visoka je 75 metara, a uz nju su napravljena dva simetrična zdanja. Na sjeverozapadu je džamija, a na jugoistoku je kuća za odmor.
Ispred mauzoleja je četvorougaoni vrt koji na 4 jednaka dijela dijeli fontana u obliku krsta. Vrt vodi ka ulaznoj kapiji, iza koje je neobična ograda, napravljena samo da bi postojala simetrija. Na spoljnim zidovima građevine ispisane su riječi iz "Kurana". Unutrašnji zidovi, grobnice i pod su ukrašeni sa 28 vrsta dragog kamenja, kao što su ahat, žad, granat u različitim bojama.
Kada je grobnica sagrađena, iznad nje je bio postavljen krov od pravih bisera. Vrata na ulazu u grobnicu su bila od čistog srebra, a sama grobnica bila je okružena čipkastom ogradom od čistog zlata. Na žalost, danas to ne postoji jer je u 18. vijeku sve opljačkano.

Četiri visoka i vitka minareta ozbiljno se uzdižu iz četiri ugla. Oni se, nenamjerno, naginju ka spoljašnjosti. Građevina leži na širokoj, ali masivnoj crvenoj platformi od pješčara, koja proizvodi mali plutajući efekat. Reflektujući bazeni i bašte ispred ove predivne zgrade naglašavaju vizuelni šarm mjesta.
Tadž Mahal smatra se najprepoznatljivijim arhitektonskim simbolom Indije kojeg tamošnje stanovištvo zove Srcem Indije, a u svijetu je osim po ljepoti poznat i po romantičnoj priči o ljubavnom spomeniku. Privlači od 2 do 4 miliona turista godišnje.

Momo Kapor - sentimentalizam i elegantna ironičnost

"Jedne Nove godine, ne sećam se više koje, izađoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je još padao sneg i jelke bile
prave, a ne plastične.
Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbačenim šarenim kapama
od kartona. Učini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.
Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?
Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom
ispod koga je svetlucala duga večernja haljina, tako nestvarno tanka,
i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sašivena od magle i paučine.
Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu držala samo dva
jedva vidljiva zlatna kaišića. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre.
Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridržavala je ovratnik
kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka,
istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.
Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu,
poput najfinijeg nakita?
Prošla je pokraj mene ne primetivši me, kao u snu. U prolazu
obuhvati me oblak nekog egzotičnog mirisa. Nikad ga posle nisam
sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne,
riđa! Imala je ogromne tamne oči; u to sam siguran.
Zašto je napustila pre vremena novogodišnje slavlje? Da li je
neko ko je te noći bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li
se napio i bio prost?
Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li možda jedan
od retkih noćnih šetača koji je imao sreću da je vidi lično?
Ili je to bila Snežana kojoj su dojadili pijani patuljci?
Ali, zašto je plakala?
Jesam li već rekao da sam ovu priču napisao samo zbog toga da
je ona mozda pročita i javi mi se telefonom?
Već više od petnaest godina razmišljam o tome zašto je plakala
one noći."

(Momo Kapor "Snežana")

"Kad sam je prvi put video, sat mi je stao!" govorio je kasnije profesor Mišel Babić za svoj susret sa Unom u jesen 1980.
Uni je otvorila vrata profesorova žena, koja se upravo spremala da izađe iz kuće.
- Ja sam Una Vojvodić ... - predstavi se devojka u vratima, premeštajući se s noge na nogu. - Imam zakazan sastanak sa profesorom.
Žena je odmeri sa blagim podozrenjem. Una primeti njeno otmeno, uzdržano lice negovane brinete i jedva vidljivi izraz pomirenosti sa sudbinom; očigledno, kroz njenu kuću, zahvaljujući profesoru, prolazilo je više sveta nego što je bila u stanju da podnese.
- On je tamo ... - pokazala je neodređeno rukom u dubinu stana i izašla na stubište, navlačeći Burberry u hodu. Mimoilazeći se, po obrazu je okrznu divlja, crna griva Unine kose. Dodirnula je obraz prstima kao opečena.
Una meko zakorači u njen dom. Kretala se oprezno kroz prostrane starinske sobe visokih tavanica; njihovi zidovi bili su tapacirani knjigama i slikama. U polumraku jedne prostorije prošla je pokraj nekog dečaka, koji ne obrati na nju nikakvu pažnju. Imao je velike stereo-slušalice na ušima. Na gramofonu se nemo okretala neka ploča. Provirila je usput i u poluotvoreno kupatilo zatrpano bočicama mirisa i šminkom. Po ogledalu se još kondenzovala para posle nečijeg kupanja. Najzad, otkri svog profesora u minijaturnoj kuhinji. U pozi zanetog alhemičara, bio je nagnut nad dubokim loncem iz koga se pušilo.
- Ja sam ... - zausti da se predstavi, ali je profesor preseče:
- Pridržite ovo! - naredi kao da je očekivao njenu pomoć, i dodade joj veliku cediljku. Una je prihvati jednom rukom. U drugoj je nosila torbu sa knjigama i kasetofonom.
- Sa obe ruke! - doviknu joj profesor i ona ga posluša.
Podigao je veliki lonac i sručio ga jednim pokretom na cediljku. Obavi ih oblak vrele pare. Kada se razišao, u rukama joj ostade zamršena gužva špageta koji su se cedili.
- Izručite ih u ovu zdelu! - naredi joj. - Brzo! Tako ...
Dohvatio je šerpu sa spremljenim šugom i kašikom nabacao sitno iseckano meso u crvenom sosu preko testenine. Zatim uze stvrdnuti komad parmezana i poče da ga struže nad jelom. Bio je toliko usredsređen na svoj posao da gotovo nije ni primećivao Unu, koja je još uvek neodlučno stajala nasred kuhinje. Prvi put je videla profesora Babića iz tolike blizine. Učini joj se iznenađujuće niskog rasta.
Proseda kosa padala mu je meko na ovratnik sivog kašmirskog džempera sa kožnim zakrpama na rukavima. Činio joj se mnogo višim kada se nervozno šetkao s kraja na kraj podijuma u amfiteatru za vreme predavanja, crtajući žestoko po tabli, dok je kreda prštala na sve strane. Ipak, prevarila se što se tiče profesorovog rasta; bio je za nijansu viši od nje kada se ispravio i podigao svoje svetle, plave oči, kao da je prvi put svestan njenog prisustva...."

(Momo Kapor "Una")

Književni fenomen Moma Kapora prisutan je u našoj književnosti više od dvije decenije. Jedan od najčitanijih naših pisaca, neobičnom neposrednošću i lakoćom osvaja pažnju čitalačke publike, pišući na rubu komentara i svakodnevnih refleksija o stvarnosti naših vremena i njihovih protagonista. Kaporovo umijeće fascinacije zasniva se na različitim znanjima i istančanim darovima opažanja i rasčlanjavanja stvarnosti i oblika života, njegovih pojavnih formi i dubina. Svjedočeći uvijek iz vremena, Kapor našem vremenu dodaje njegovu zaboravljenu korjensku povezanost koja u formama svakodnevnih gestova, pamćenja i likova oblikuje njegove junake i obilježava njihovu sudbinu. Kaporova pristrasnost kao pisca, od one je pristrasnosti koja je na strani čitaoca, na strani onih oblika oslobađanja od predrasuda koje bi da nas odvezu od emocija i čistote neposrednosti i bliskosti malih stvari i topline mitologija preživljavanja. Kaporov sentimentalizam i elegantna ironičnost su oblik odbrane od nerasudnih snaga svijeta zla i života.

Filmska muzika II

"You're the One That I Want" je pjesma koju je napisao John Farrar za mjuzikl GREASE iz 1978.godine. Izvođači pjesme su bili i glavni protagonisti filma John Travolta i Olivia Newton-John.

Singl je postao veliki internacionalni hit, zauzimao je prvo mjesto na top listama širom svijeta. U Americi je za samo jednu sedmicu u junu 1978.god. prodat u više od 2 miliona kopija, dok je u Velikoj Britaniji šesti po redu najbolje prodavani singl ikad.

“Briljantin” spada u pet najpopularnijih ekranizovanih mjuzikala svih vremena, a muzika za film je bila i nominovana za nagrade Oskar i Zlatni Globus.

Muziku za trilogiju THE LORD OF THE RINGS komponovao je i producirao Howard Shore. "May It Be" je soundtrack prvog od tri filma "The Fellowship of the Ring", izvodi je irska pjevačica Enya. Ona i njeni producenti Nicky i Roma Ryan su nominovani 2001.godine za Oskara za najbolju pjesmu i za njihov doprinos filmu.

"Gospodar prstenova: Družina prstenova" dobio je, među ostalim, četiri Oskara (kamera, vizualni efekti, šminka i muzika) od ukupno 13 nominacija, četiri BAFTA-e, četiri nominacije za Zlatni Globus, Gremi za muziku Howarda Shorea, te priznanje Američkog filmskog instituta za film godine.

PRETTY WOMAN je romantična komedija iz 1990.godine, u kome su glavne uloge pripale Richard Geru i Juliji Roberts. Soundtrack filma je pjesma "Oh, Pretty Woman" od Roy Orbisona, koja je i bila inspiracija za naziv samog filma. Jako su zapažene i druge pjesme sa filma, "It Must Have Been Love" od Roxette, "Show Me Your Soul" od Red Hot Chili Peppers i druge.

Pjesma "Oh, Pretty Woman" nastala je još 1964.godine i donijela Orbisonu svjetski uspjeh. Osvojio je brojne nagrade, a Rolling Stone časopis je 2004.godine uvrstio u 500 najvećih pjesama svih vremena.

Filmska muzika

Kada gledamo neki film, ne možemo a da ne obratimo pažnju na njegov soundtrack, autora ili izvođača. Mnogi od njih su otišli u zaborav, ali muzika iz tih filmova se i dalje sluša. Pojam soundtrack izvorno znači zvučna traka; tonski zapis muzičke pratnje filma, scenskog djela, televizijske serije itd.
Danas se pod tim pojmom najčešće podrazumijeva samo muzika iz filmova i kompjuterskih igara (Final Fantasy), koja se često objavljuje izdvojeno na soundtrack CD-ovima.
Ponekad se muzika snima samo za film, a često sadrži muziku raznih izvođača kako bi tematski pratila film.

S obzirom da bi bilo nemoguće navesti sve, evo nekoliko mojih omiljenih soundtrack-ova.

"FLASHDANCE" je soundtrack iz istoimenog filma iz 1983.godine. Ovu romantičnu komediju sa elementima mjuzikla režirali su Don Simpson i Jerry Bruckheimer, a u glavnim ulogama su se našli Jennifer Beals i Michael Nouri. Prodata je u više od 20 miliona kopija širom svijeta. Radnja filma je smještena u Pittsburgh, Pennsylvania i prati život Alex, radnice u fabrici željeza i egzotične igračice koja svim silama želi da ostvari svoj san i postane profesionalna balerina.

Dva filmska singla su se našla na albumu "Flashdance...What a Feeling" u izvođenju Irene Cara i "Maniac" od Michael Sembello. Prvu pjesmu je u originalu otpjevao Joe Esposito, a kasnije je ponovo snimila Irene Cara s obzirom da film prati život djevojke. Pjesmu su napisali Giorgio Moroder, Keith Forsey i Irene Cara.

"SLUMDOG MILLIONAIRE" je soundtrack istoimenog filma koji je u režiji Denija Bojla, dobio osam nagrada Američke filmske akademije i bio apsolutni pobjednik 81. ceremonije dodjele Oskara. Pjesmu je komponovao A.R.Rahman, samo za dvije sedmice iako je planirano vrijeme za njeno komponovanje bilo dva mjeseca. Soundtrack je osvojio nekoliko nagrada među kojima su Zlatni Globus, BAFTA nagrada za najbolju filmsku muziku i dva Oskara i to za najbolju originalnu muziku i najbolju pjesmu "Jai Ho".

A.H.Rahman je u početku težio da sa ovom pjesmom napravi miks moderne i tradicionalne Indije, ali sami film i soundtrack ne govore samo o Indiji i indijskoj kulturi. Priča se može desiti bilo gdje...

"I See You" naziv je soundtracka filma AVATAR. Radi se o pop baladi koju izvodi britanska pjevačica Leona Lewis. Pjesmu su napisali i komponovali James Horner, Simon Franglen i Kuk Harrell za visoko budžetni film James Camerona. Horner i Franglen su komponovali muziku, a Horner, Franglen, i Harrell napisali tekst.

Ista ekipa je već radila zajedno na pjesmi "My Heart Will Go On" iz filma Titanik za koju je Celine Dion osvojila Gremi. Leona Lewis je snimila pjesmu nakon što je pozvana na snimanje filma. Tada je izjavila da se nada da su vanzemaljci kao Na'vi. "Oni se brinu o stvarima koje i ja volim - prirodi, planeti i životnoj sredini, stvarno mi se sviđaju. Pjesma je bila jako zahtjevna tako da sam morala emotivno da se povežem, i jesam sa njima."