Ana Andrejevna Ahmatova je bila znamenita ruska pjesnikinja, kritičar i prevodilac. Jedna je od predstavnika književnog pravca akmeizma. Počela je da piše pjesme sa 11 godina. Prva zbirka joj je izašla 1912. Pjesme je objavljivala pod pseudonimom Ahmatova (tatarsko prezime njene bake), jer se ocu nije dopadala ideja da ih objavljuje pod pravim prezimenom. U toku studija upoznala se sa pjesnikom Nikolajem Gumiljevim, za koga se udala 1910.godine. Za svadbeno putovanje otišli su u Pariz, ali je on uskoro sam otišao u Afriku i nastavio da živi raspustnim životom.
Na Aninom putovanju po sjevernoj Italiji i Parizu, upoznala je slikara Amedea Modiljanija i asistirala baletskoj trupi Ruski balet koja je gostovala u Zapadnoj Evropi. Nikolaja su pogubili sovjetski komunisti 1921. godine, a ona je poslije imala još dva braka. U Sovjetskom Savezu smatrana je za buržoarsku pjesnikinju, bilo joj je zabranjeno da objavljuje poeziju, pa je živjela od prevodilaštva i esejistike. Preživjela je Opsadu Lenjingrada i pisala o njoj. Njen kasniji život obilježila je epoha staljinizma, kada joj je bilo zabranjeno da piše, a njen sin i suprug su poslati na robiju, gdje je suprug i umro. Poslije Staljinove smrti, režim je dopustio objavljivanje cenzurisanih izdanja Anine poezije. Djelo Ahmatove je u rasponu od kratkih lirskih pjesama do velikih pjesničkih djela, poput njenog glavnog djela Rekvijem. Anine omiljene teme su prolaznost vremena, uspomene i teškoće života i književnog stvaralaštva pod diktaturom.
Još u svojim ranim pjesmama pokazivala je izuzetnu intuiciju, složenu senzibilnost i dar predskazivanja. Čuveni slikar Modiljani, koga je srela 1911. u Parizu, divio se njenom pogađanju misli, otkrivanju tuđih snova. Majstorstvo detalja, psihološki dobro uočenih i probranih, svaka riječ izabrana s neobičnom strogošću, smisao za lapidarnost, za minijaturu, bez obzira da li pjesnikinja oslikava pejzaž ili portret, strast ljubavi, ili žestinu bitke — davali su njenim pjesmama uvjerljivost, ubjedljivost, plijenili pažnju čitaoca.
„Umjetnička jasnoća Ahmatove, psihološka dubina njene poezije nerazdvojno su vezani, slivani s fonetikom, zvukovnom bojom njenog stiha. Strofa i faza ne javljaju se u Ahmatove kao neki elementi muzikalne proizvoljnosti, crteža, kako je to bilo u mnogih njenih savremenika simbolista. Pažnja u stihovima Ahmatove prenešena je na intonaciju, na riječ, nosivu riječ... ", konstatuje N. Banikov.
Nećemo piti iz te iste čaše
Nećemo piti iz te iste čaše
ni vodu, a ni slatko vino, niti
ljubiti se u rano jutro naše,
ni navečer kroz prozor motriti.
Ti dišeš suncem, mene luna plavi,
ali u jednoj živimo ljubavi.
Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,
s tobom je vedra prijateljica tvoja.
Ali ja shvatam strah u oku tamnom,
i ti si krivac moga nespokoja.
Mi susrete odužujemo svoje,
a mir naš sačuvat suđeno je.
Tvoj glas u mojim pjesmama se vije,
u stihovima tvojim lebdi moj dah.
O, ima plamen kojega ne smije
dotaknuti ni zaborav, ni strah.
I da znaš kako sad privlače mene
te tvoje usne suhe i rumene.
Rame uz rame
Mi se ne umemo rastati
Rame uz rame idemo dalje.
Već se suton počinje hvatati
Ti zamišljen, u meni ćutanje.
Uđemo u crkvu i gledamo
Krštenje, venčanje, celov hleba
Izađemo, a ni pogleda ne razmenjamo...
Zasto među nama nije kako treba?
Ili na sneg sednemo, zatim,
Na groblju i uzdišemo redom.
Ti štapom crtaš palate
Gde ćemo uvek biti zajedno.
