Sergej Aleksandrovič Jesenjin (3. oktobar 1895 - 28. decembar 1925) bio je ruski pjesnik. Jesenjin važi za jednog od najboljih i ujedno najomiljenijih pjesnika Rusije. Zbog porijekla sa sela, on je sebe smatrao „pjesnikom sela“, i u mnogim svojim djelima bavio se životom na selu. Rođen je u selu Konstantinovo u Rjazanjskom regionu, 1895.godine.
Počeo je da piše poeziju sa devet godina. Kao vunderkind, preselio se u Moskvu 1912. i počeo da radi kao lektor u izdavaštvu i da paralelno pohađa studije na Moskovskom državnom univerzitetu. Godine 1915, preselio se u Sankt Peterburg, gdje je upoznao pjesnike Aleksandra Bloka, Sergeja Gorodetskog, Nikolaja Kljujeva i Andreja Belog. Uz njihovu pomoć, Jesenjin je izgradio svoju poetiku i postao poznat u književnim krugovima. Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu "Pjesme o keruši" prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjinom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Tada je i napisao: "Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek."
Prva objavljena pjesma Sergeja Jesenjina je "Breza". Objavljena je pod pseudonimom Ariston.
BREZA
Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom
Ko srebrna da je.
Na punim granama
Ledenim po strani,
A zora, polako,
Jesenjin je bio u braku ukupno pet puta. Prvi i drugi brak je bio sa Zinaidom Rajh, sa kojom je imao dvoje dece. Imao je i dvoje vanbračne djece (jedno od njih je bio poznati matematičar i disident Aleksandar Jesenjin Volpin). Poslije Isidore Dunkan, oženio se mladalačkom simpatijom Galinom Belislavskajom, a kasnije Sofijom Tolstajom, unukom Lava Tolstoja.
U početku, Jesenjin je podržavao Oktobarsku revoluciju, međutim kasnije se razočarao njenim posljedicama. Veliki broj njegovih djela bio je zabranjen u Sovjetskom Savezu, naročito u vrijeme Staljina.
Posljednje dvije godine Jesenjinovog života su bile pune pijanstva i lutanja, ali je u tom periodu napisao neke od svojih najboljih pjesama. Jesenjin se objesio u sobi lenjingradskog hotela „Angleter“ (Angleterre). Postoji sumnja se da je to bilo ubistvo po nalogu agenata zvanične vlasti. Imao je 30 godina. Galina Belislavskaja ubila se na Jesenjinovom grobu godinu dana kasnije.
Do viđenja, prijatelju, do viđenja (1925).
Iz tih toplih materinskih grudi.
Mesec joj se nad izbom učini,
Kad joj bace kamičak niz breg,
jer tako sjajna je bila.
Nimalo ne beše lako
da odem od tebe, mila.
I pamtim jesenje noći,
a jesen je žubora puna,
dan za čas je mogao proći
da svetli nam što duže luna.
I voda kao da cvili :
“Ta radost neće još dugo,
ti ćes zaboravit, mili,
na mene zauvek s drugom.”
A danas procvala lipa
svu dušu mi radošću osu,
jer setih se kako ti sipah
tad cveće na kudravu kosu.
I srce, još prepuno snage,
što drugu već voli sa tugom,
ko voljene priče i drage
sad tebe se setilo s drugom.
predivno!!!
ОдговориИзбришиJesenin, nezaboravni, boem ne mangup, pun tuge radosti i bola u vremenu koje traje i prolazi ostvljajuci suhe jesenje listove da tunu i hrane nova proljeca.
ОдговориИзбриши