Federiko Garsija Lorka

Federiko Garsija Lorka rođen 1898. u Fuente Vakerosu, u Španiji, a umro je 18. ili 19. avgusta 1936. Studirao je književnost, slikarstvo i muziku što je sve kasnije došlo do izražaja u njegovom bavnjenju scenskom umjetnošću tj. dramom. Putovao je širom Španije, ali je posjetio i Ameriku i Argentinu. Iako se Lorka nije aktivno bavio politikom, za vrijeme građanskog rata je bio uhvaćen i strijeljan u avgustu 1936. Ne zna se tačno gdje mu je grob, a kažu da se ni danas njegove pjesme ne štampaju u Španiji.

1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druži sa mnogim tadašnjim španskim intelektualcima kao što su umjetnici Luis Bunjuel i Salvador Dali, što je imalo veliki uticaj na njega. Muziku je studirao kod M. de Feil koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga ka sakupljanju narodnog blaga.

Lorka je počeo da piše stihove kao petnaestogodišnji dječak. Njegovu poeziju karakterišu tri bitne crte: artizam, uticaj tradicije i narodnih pjesama i lični, izarazito strastan doživljaj. Pjesnik je vjerovao, u praksi sprovodio, i izjavljivao, čak i kroz neke pjesme koje se mogu smatrati njegovom poetikom, da u gradnji pjesme vodi brigu i o najmanjem detalju koji obrađuje. Uticaj narodne književnosti u Lorkinoj poeziji je očigledan pri čemu nije akcenat na formi već na temama; pjesnik nastoji da kroz pojmove zvuka, boje i pokreta da dušu Andaluzije koja je obilježena znakom tragičnosti i primitivnog duha. Njegov lični doživljaj je nagonski, prepun slutnji i tajnovitosti pa na čitaoca djeluje kao nestvaran. Prvu zbirku pjesama je objavio 1921. Sljedeća zbirka pjesama je Poema del kante hondo.

Njegova najčuvenija zbirka, kojom je pjesnik obezbijedio svoju besmrtnost, je Ciganski romansero. Ova zbirka sadrži sve one, široj publici poznate pjesme.
Osim pesama Lorka je pisao i drame u kojima opisuje patnju i ljudske strasti, prije svega žena. Njegove najčuvenije drame su: Krvava svadba, Jerma i Dom Bernarde Albe.

NEVERNA ŽENA

Povedoh je do reke

misleći da devojka je,
al’ udata ona beše.

To bi noću Svetog Jaga,

i skoro po dogovoru,

fenjeri su gasili se,

cvrcči počeli da svetle.

Iza zadnjih gradskih kuća

dotakoh joj grudi snene

i one se rascvetaše

kao zumbul grane nežne.

Šuštanje sam ja slušao
uštirkane suknje njene,

kao kad komad svile

deset oštrih kama seče.

Krošnje drveća bez sjaja

postajale su sve veće.

Vidik pasa lajao je

u daljini iznad reke.
I prođosmo kraj kupina,

trnja i trske zelene.

Ispod njene punđe na tlu

tad napravih udubljenje.

Ja odvezah svoju masnu.

Ona skide veo sa sebe.

Ja opasac s revolverom.

Ona jeleke svilene.

Nit’ smilje nit’ puževi

nisu koze tako lepe,

ni kristali mesečevi

takvim sjajem ne trepere.

Noge njene bežahu mi

kao ribe uplašene,

do pola još uvek hladne

a od pola sasvim vrele.

Najlepšom sam od putanja

jezdio te noći cele,

na ždrebici sedefastoj

bez dizgina i opreme.

Ja ne mogu ponoviti stvari koje ona reče,

da obazriv budem

pamet nalaže mi i poštenje.

Prljava od poljubaca

i od peska, pođe s reke.

A na vetar ljiljani su

potezali sablje bele.

Kao pravi Ciganin sam

vladao se celo vece.

Najzad sam joj poklonio

košaru od svile meke.

Al’ u nju se ne zaljubih

jer udata ona beše,

a reče da devojka je
kad povedoh je do reke.

NOKTURNO

Bojim se mrtvog lisća.

Bojim se gaja punog rose.

Odoh da spavam
Ako me ne probudiš, ostaviću kraj tebe moje hladno srce.

Šta to zvoni tamo daleko?

Vetar u prozorskim oknima, moja ljubavi!

Stavio sam ti đerdane od zornih dragulja.

Zašto me ostavljaš na ovom putu?

Ako odeš daleko, moja će ptica plakati i zelena loza neće dati vino.

Šta to zvoni tamo daleko?

Vetar u prozorskim oknima, moja ljubavi?

Nikada nećeš znati, sfingo od snega

koliko bih te želeo u svitanjima kad pljušti kiša

i kad sa suve grane pada gnezdo.

ŽELJA

Samo tvoje toplo srce,

i ništa više.

Moj raj je polje

bez slavuja

i lire,

s jednom skromnom rijekom

i malenim vrutkom.

Bez ostruge vjetra

u hvojama,
bez zvijezde što bi htjela

listom biti.

Golema svjetlost

koja bi bila

krijesnica

druge svjetlosti,

u nekom polju

skrhanih pogleda.

Čisti počinak

i tamo cjelovi naši,

zvonki madezi jeke

rastvorili bi se u daljini.

I tvoje toplo srce,

i ništa više.

GAZELA OČAJNE LJUBAVI

Noć ne dolazi

da ti ne bi došla meni
ni ja tebi.

Ali ja ću ići

i kad bi mi sunce škorpija grizlo

slepoočnice.

I ti ćeš doći

sa jezikom opaljenim

slanom kišom.

Dan ne dolazi

da ti ne bi došla meni

ni ja tebi.

Ali ja ću ići

dajući žabama

svoj nagriženi karanfil.

I ti ćes doći

mutnim olucima mraka.

Ni dan ni noć ne dolaze

da bih ja umirao za tobom
ni ti za mnom.
Na luku susreta

otrov raste.

Ali ostavi mi sećanje na tebe,

ostavi ga samog u mojim grudima.