Jovan Dučić - Pesma ženi

Jovan Dučić je bio pisac, pjesnik i diplomata. Rodio se 17. februara 1871. (5. februara po starom kalendaru) u Trebinju. Otac Andrija bio je trgovac i poginuo je u ustanku 1875. godine, a majka Jovanka pored Jovana i Milene imala je dvoje djece iz prvog braka. Osnovnu školu učio je u mjestu rođenja, a nižu gimnaziju i učiteljsku školu u Mostaru i Somboru. Radio je kratko vrijeme po raznim mestima, između ostalog u Bijeljini, gdje biva stavljen pod istragu, a zatim, u maju 1894. godine ,vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pjesnik nije mogao naći učteljsku službu gotovo nigdje, pa se upošljava u manastirskoj školi u Žitomisliću.
Kasnije dolazi u Mostar, gdje je u društvu sa Šantićem stvorio književni krug i pokrenuo časopis 3oru. Potom je proveo skoro deset godina na strani, najviše u Ženevi i Parizu . Na ženevskom univerzitetu je svršio prava i potom se vratio u Srbiju. Od 1910. je u diplomatskoj službi. Radio je u Carigradu, Sofiji, Rimu i Madridu. U Kairu je bio 1926-1927. godine, a potom je privremeno penzionisan. 1937. godine je postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu.
Prvu zbirku pjesama objavio je u Mostaru 1901, zatim drugu u Beogradu 1912. Pisao je dosta i u prozi: nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, Blago cara Radovana i pjesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije itd.
Uoči njemačke invazije i kasnije okupacije Jugoslavije 1941. godine, Jovan Dučić ide u SAD, u grad Geri, Indijana, gdje je živio njegov rođak Mihajlo. Od tada do svoje smrti dvije godine kasnije, vodi organizaciju u Ilinoisu (čiji je osnivač Mihajlo Pupin 1914. godine), koja predstavlja srpsku dijasporu u Americi.
U jesen 1893. godine upoznaje Magdalenu Nikolić s kojom se tajno vjerio 5. novembra 1893. godine, a njihova prepiska će se nastaviti i nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine i prelaska u Mostar na učiteljovanje od 1895. do 1899. godine. Jedan dio te korespodencije je sačuvan, kao i pismo koje je Dučićev prijatelj i pjesnik Aleksa Šantić uputio Magdaleni 6. aprila 1901. godine moleći je da pomogne u prikupljanju pretplate za svoje „Pesme“.
Kao i Šantić, Dučić je u početku svog pjesničkog stvaranja bio pod uticajem Vojislava Ilića; ali kad je otišao na stranu, on se toga uticaja sasvim oslobodio i izgradio svoju individualnu liriku prema uzorima francuskih parnasovaca, dekadenata i naročito simbolista. U doba opšteg kulta prema modi sa Zapada, njegova je poezija odista značila novinu i osveženje, i u motivima i u izražaju.
Mjesto snova, patnji, čežnji i draži na svom tlu, u idealima svoje rase, on čudnom i sjajnom gipkošću uzima tuđi, zapadni i latinski ideal ljepote i života, zapadni estetizam, otmen i virtuozan ali hladan, lišen dubokih zanosa i uzvišene etike. On otkriva sasvim nove motive u našoj poeziji, dotle neslućene, rijetka osjećanja, bizarna, prefinjena. Čak i lična raspoloženja, svoju erotiku na primjer, on neće reći jednostavno niti će dozvoliti da izgleda obična. On ima dvostruki strah: od vulgarnosti misli i osjećanja i vulgarnosti izraza. Snaga i ljepota njegove poezije je u izražaju.
Naći najsavršeniji izražaj, to je vrhovno načelo njegove poezije. On je jak u izrazu, otmen, diskretan, duhovit i ljubak. Njegova poezija bliješti slikovitošću i melodičnim ritmom. Ona je toliko neodoljiva svojim oblikom i toliko je suvereno vladala, da su se najmlađi pjesnici počeli buniti protiv nje, osjećajući i sami njenu čar i njen pritisak ujedno.
Umro je 7 aprila 1943. i sahranjen u manastiru Svetog Save u Libertvilu (SAD). Njegova želja je bila da ga sahrane u njegovom rodnom Trebinju. Ova posljednja Dučićeva želje ispunjena je 22. oktobra 2000.godine.

Jablanovi

Zašto noćas tako šume jablanovi,

Tako strašno, čudno? Zašto tako šume?

Žuti mesec sporo zalazi za hume,

Daleke i crne, ko slutnje; i snovi.

U toj mrtvoj noći pali su na vodu,

Ko olovo mirnu i suvu, u mraku.

Jablanovi samo visoko u zraku

Šume, šume, čudno, i drhću u svodu.

Sam, kraj mutne vode, u noći, ja stojim

Ko potonji čovek. Zemljom prema meni,

Leži moja senka. Ja se noćas bojim,

Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.

Vraćanje

Kad mi opet dođeš, ti mi priđi tada,

Ali ne ko žena što čezne i voli,

Nego kao sestra bratu koji strada.

Tražeć mekom rukom mesto gde ga boli.

Puna nostalgije beznadežne, duge,

Ne sećaj me nikad da bi mogla doći

Zadocnela radost iz dubine tuge,

Ko ponoćno sunce iz dubine noći.

Jer ti ne znaš, bedna kroz sve dane duge

Da te voljah mesto ko zna koje žene

U tvom čaru ljubljah sav čar neke druge...

I ti beše samo sen nečije sene...

Pesma ženi

Ti si moj trenutak i moj sen

i sjajna moja reč u šumu

moj korak i bludnja

i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.

Ostaj nedostižna, nema i daleka

jer je san o sreći više nego sreća.

Budi bespovratna, kao mladost.

Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.

Srce ima povest u suzi što leva,

u velikom bolu ljubav svoju metu.

Istina je samo što duša prosneva.

Poljubac je susret najlepši na svetu.

Od mog priviđenja ti si cela tkana,

tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.

Ti beše misao moja očarana,

simbol svih taština, porazan i leden.

A ti ne postojiš, nit' si postojala.

Rođena u mojoj tišini i čami,

na Suncu mog srca ti si samo sjala

jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

Moja ljubav

Sva je moja ljubav ispunjena s tobom,

Kao tamna gora studenom tišinom;

Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;

Kao večni pokret nevidljivim dobom.

I tako beskrajna, i silna, i kobna,

Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?

Ali tvoga daha prepuno je svašta,

Svugde si prisutna, svemu istodobna.

Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,

Rađaš se u meni kao sunce noći,

I u mome telu drhtiš u samoći,

Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.

Na tvom tamnom moru lepote i kobi,

Celo moje biće to je trepet sene;

O ljubljena ženo silnija od mene -

Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.

Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,

I moj glas je eho tvog ćutanja. Ja te

Ni ne vidim gde si, a sve druge sate

Od tebe su moje oči zasenjene.