Il Divo - Regresa a Mi

Popularni kvartet IL DIVO, koji mnogi smatraju rodonačelnicima operskog popa čine četiri veličanstvena glasa koja su uspjela da učine popularnim čitav jedan muzički žanr, donoseći zvuk opere u svijet popularne muzike. Sada su jedna od najuspješnijih grupa na svijetu, sa prodatih preko 22 miliona albuma.

Na ideju o osnivanju benda došao je producent Simon Cowell (široj publici poznatiji kao najrigorozniji član žirija televizijske emisije "Idol"), slušajući zajednički nastup operskog pjevača Andrea Bocelli-ja i Sarah Brightman, koji su izveli pjesmu "Con te partiro" u pop-operskom maniru. Cowell tada odlučuje da napravi grupu sačinjenu od odličnih muških vokala koja bi promovisala novi muzički žanr koji objedinjuje operski zvuk i popularnu muziku. Nakon mnogobrojnih audicija koje su trajale od 2001. do 2003. godine izabrana su četiri pjevača: španski bariton Carlos Marin, dvojica tenora, Amerikanac David Miller i Švajcarac Urs Buhler, i francuski pop pjevač Sebastien Izambard. Zato i ne čudi što ova grupa pjeva na čak pet jezika - engleskom, italijanskom, francuskom, španskom i latinskom.

Raznolikim izborom glasova i pjevača Cowell je mudro postupio - nije samo podmirio sve muzičke ukuse već i sve ženske. Ova četiri prije svega veličanstvena glasa uspjela su da učine popularnim čitav jedan muzički žanr, budući da su od 2004. godine rasprodali brojne koncerte širom svijeta na kojima ih je videlo preko milion ljudi u 30 zemalja svijeta.

Prvi album, nazvan jednostavno "Il Divo", objavili su 2004, a veliki hitovi su postale njihove obrade numera "Unbreak My Heart" Toni Braxton i "My Way" Frank Sinatre. Ploča je zauzela prvo mjesto na britanskoj listi albuma. Zanimljivo je da je "Il Divo" postao prvi bend koji je poslije 25 godina ponovio uspjeh grupe "Led Zeppelin" - album je bez ijednog najavnog singla osvojio prvo mjesto britanske top-liste.

Svoju popularnost učvrstili su albumima "Ancora" (2005), "The Christmas Collection" (2005),

"Voices" (2006) i "Siempre" (2006), koji su takođe prodati u milionskim tiražima.

Sa albuma "Ancora" posebno se izdvojio duet sa Celine Dion "I believe in you":

"Il Divo" je 2006. zajedno sa Toni Braxton na otvaranju Svjetskog fudbalskog prvenstva u Njemačkoj izveo numeru "Time of Our Lives", a nastupili su i na ceremoniji zatvaranja tog šampionata. Nastupali su i kao specijalni gosti na sjevernoameričkoj turneji Barbra Streisand 2006. "Il Divo" su 30. oktobra 2008. u Barseloni promovisali album "The Promise", na kojem su se našle i obrade pjesama "The Power of Love" benda "Frankie Goes To Hollywood" i "The Winner Takes It All" grupe "ABBA", kao i meni omiljena pjesma sa tog albuma "Angelina":

I još jedna zanimljivost - jedna zvezda u sazvežđu Ursa Major dobila je ime baš po ovoj grupi.

Jedna od omiljenih pjesama "La vida sin amor" sa albuma "Siempre" (2006):

Još malo poezije...

"Ljubav ne gleda očima, već dušom; zato je krilati Amor na slikama slijep."
"Ljubav se rađa, živi i umire u očima!"
"Muzika je hrana ljubavi."
"O teško meni! Al' po svemu onom
Što mi knjige govore - u ljubavi pravoj
Nikada ništa nije teklo glatko;"

("San ljetne noći", William Shakespeare )

ČEKAJ ME

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo

Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom

Čekaj i kada vrućine zapeku

I kada mećava briše

Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više

Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka

Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka

Čekaj me i ja ću sigurno doći

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš

I da te nade lažu

Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim

Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji

I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta

Čekaj

I nemoj sjesti s njima

I nemoj piti ništa

Čekaj me i ja ću sigurno doći

Sve smrti me ubiti neće

Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće

Ko čekati ne zna

Taj neće shvatiti niti će znati drugi

Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim

Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu

Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu.

(Konstantin Simonov)

TAJANSTVENA RUŽA

U mome tajnom vrtu ćuti dreka

Rogobornog vijeka. Sjajni majevi

Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka -

Oj snovi mog života, modri krajevi!

Jer duša moja bašta je daleka,

Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,

Tud seta draga žena, duše jeka,

A njenim bićem struje sveti gajevi.

Zoveš li se Cintija, Sibila,

Kakvog si lika, ne znam reći;

Znam te kao sebe i nemam za te riječi.

Kao sanak diraš moje zjene,

Ne znam što si, djevojka il vila -

O tajno moga vrta! O ružo moje sjene!

(Antun Gustav Matoš)

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo

na tvoj štap i nasmiješena

ovila bih ruke oko tvojih koljena.

Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna

ne može da usne ni u noćnoj travi

ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu

kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.

Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće

pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu

kao cvijet što spava zatvorenih očiju

pod bijelim pokrovom snijega u tišini

kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.

Samo jednom kretnjom da si blizu

neveselim vrtovima mojim

što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali, noć je i svijet je daleko

a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje

s tvojih su grana sašle. I sjaj zore

iz mojih zjena odlazi zauvijek

u uvrijeđenu zemlju zaborava

u kojoj je neznano ime ljubavi.

(Vesna Parun)

NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

(Pablo Neruda)

Sergej Jesenjin - lutajući sanjar

"Lutam po prvom snegu i ledu,

u duši cveće procvalih snaga.

Veče je plavom žižicom zvezdu,

zažeglo iznad puta mi draga..."

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (3. oktobar 1895 - 28. decembar 1925) bio je ruski pjesnik. Jesenjin važi za jednog od najboljih i ujedno najomiljenijih pjesnika Rusije. Zbog porijekla sa sela, on je sebe smatrao „pjesnikom sela“, i u mnogim svojim djelima bavio se životom na selu. Rođen je u selu Konstantinovo u Rjazanjskom regionu, 1895.godine.
Počeo je da piše poeziju sa devet godina. Kao vunderkind, preselio se u Moskvu 1912. i počeo da radi kao lektor u izdavaštvu i da paralelno pohađa studije na Moskovskom državnom univerzitetu. Godine 1915, preselio se u Sankt Peterburg, gdje je upoznao pjesnike Aleksandra Bloka, Sergeja Gorodetskog, Nikolaja Kljujeva i Andreja Belog. Uz njihovu pomoć, Jesenjin je izgradio svoju poetiku i postao poznat u književnim krugovima. Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu "Pjesme o keruši" prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjinom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Tada je i napisao: "Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek."
Prva objavljena pjesma Sergeja Jesenjina je "Breza". Objavljena je pod pseudonimom Ariston.

BREZA

Pod prozorom mojim

Bela brezica je

Ogrnuta snegom

Ko srebrna da je.

Na punim granama

Ledenim po strani,

Razvile se rese

Ko beli đerdani.

U tišini stoji

Breza, ko u gaju,

I plamte pahulje

U ognjenom sjaju.

A zora, polako,

Naokolo plovi,

I na strane sipa

Srebrni prah novi...

U Jesenjinovom životu žene su igrale velik ulogu. Ali najviše se u njegov život uvlači čuvena igracica Isidora Dunkan. Prije susreta sa Isidorom, Jesenjin se u doba imažizma rastao sa svojom prvom ženom Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao kćerku Tatjanu i sina Konstantina. Jesenjinova veza sa Isidorom je dovela do braka kojim se bavila u početku ruska, zatim evropska i američka javnost. Za one koji su pratili život velike umjetnice i talentovanog iliričara to je bio ne brak već niz interesantnih senzacija. Odmah poslije poznanstva balerine i pjesnika se po Moskvi pričalo o ljubavi Jesenjina koji nije znao nijedan jezik osim ruskog i Isidore koja na tom jeziku zna nekoliko riječi. Da ga odvoji od noćnih lokala, prljavih žena, pijanih drugova koji su ga nagovarali da bježi u Persiju;da bi ga spasila za književnost i sebe, pristaje da se vjenčaju. 11.maja 1922. Jesenjin i Dunkan stižu u Berlin gdje i otpočinju prvo nesporazumi, onda sukobi i skandali koje štampa pretvara u senzacije. Njihov brak je trajao od 1922. do 1923.godine.Kao posljedica alkoholizma, Sergej je stekao loš glas zbog vandalizma po hotelskim sobama. Očaji pijanstva vidljivi su u njegovim pjesmama iz ovog perioda. Kako brak sa Isidorom nije dugo trajao, 1923. se vraća u Moskvu.
Jesenjin je bio u braku ukupno pet puta. Prvi i drugi brak je bio sa Zinaidom Rajh, sa kojom je imao dvoje dece. Imao je i dvoje vanbračne djece (jedno od njih je bio poznati matematičar i disident Aleksandar Jesenjin Volpin). Poslije Isidore Dunkan, oženio se mladalačkom simpatijom Galinom Belislavskajom, a kasnije Sofijom Tolstajom, unukom Lava Tolstoja.
U početku, Jesenjin je podržavao Oktobarsku revoluciju, međutim kasnije se razočarao njenim posljedicama. Veliki broj njegovih djela bio je zabranjen u Sovjetskom Savezu, naročito u vrijeme Staljina.
Posljednje dvije godine Jesenjinovog života su bile pune pijanstva i lutanja, ali je u tom periodu napisao neke od svojih najboljih pjesama. Jesenjin se objesio u sobi lenjingradskog hotela „Angleter“ (Angleterre). Postoji sumnja se da je to bilo ubistvo po nalogu agenata zvanične vlasti. Imao je 30 godina. Galina Belislavskaja ubila se na Jesenjinovom grobu godinu dana kasnije.

Njegove najpoznatije pjesme su: Breza (1913), Jesen (1914), Pjesma o keruši (1915), Mangup (1919), Ispovijest mangupa (1920), Ja sam posljednji pjesnik u selu (1920), Molitva za umrle (1920), Pugačov (1921), Pismo majci (1924), Kafana Moskva (1924), Ispovijest mangupa (1924), Ko sam, šta sam? (1925), Snježno polje (1925), Crni čovjek (1925), Kačalovljevom psu (1925),
Do viđenja, prijatelju, do viđenja (1925).

PESMA O KERUŠI

Jutros u košari, gde sja, šuška

Niz rogoza žućkastih i krutih,

Sedmoro je oštenila kučka,

Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nežno

I lizala niz dlaku što rudi,

I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,

Da zauzme motke, il prut jak,

Izišo je tad domaćin tmuri,

I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,

Stizala ga, kao kad uhode ...

I dugo je, dugo je drhtala

Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,

I ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,

Kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,

Zavijala bolno za svojima,

A mesec se kotrljao tanki,

I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,

Pale su i njene oči pseće,

Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.

JA PAMTIM TU KOSU SA TRAKOM

Ja pamtim tu kosu sa trakom,
jer tako sjajna je bila.
Nimalo ne beše lako
da odem od tebe, mila.

I pamtim jesenje noći,
a jesen je žubora puna,
dan za čas je mogao proći
da svetli nam što duže luna.

I voda kao da cvili :
“Ta radost neće još dugo,
ti ćes zaboravit, mili,
na mene zauvek s drugom.”

A danas procvala lipa
svu dušu mi radošću osu,
jer setih se kako ti sipah
tad cveće na kudravu kosu.

I srce, još prepuno snage,
što drugu već voli sa tugom,
ko voljene priče i drage
sad tebe se setilo s drugom.

Andrea Bocelli - Vivo per lei

Andrea Bocelli, rođen 22. septembra 1958. godine poznati je italijanski operski tenor, sa izvanrednim glasom, koji se pored „operskog pop“ žanra, dobro pokazao i u operama, snimivši i izvevši 7 poznatih operskih djela. Njegovo zanimanje je doktor prava, ali se vrlo kratko bavio svojom profesijom. Rođen je u jednoj maloj seoskoj porodici na farmi gdje je i odrastao blizu Pize. Od samog rođenja imao je problem sa vidom i poslije raznih dijagnosticiranja, doktori su ustanovili da Andrea ima glaukom (mrena). 1970. godine sa 12 godina, oslijepio je nakon nesreće u fudbalskoj igri.

I kao mali dječak, pokazivao je interesovanje i strast za muziku. Sa šest godina počeo je da svira klavir, da bi kasnije naučio da svira više instrumenata, poput saksofona, flaute, harfe, gitare i dr.

Sa četrnaest godina pobijedio je na takmičenju sa kompozicijom "O sole mio" (izvodio Pavarotti).

Iako je od ranih godina nastupao i osvajao nagrade na pjevačkim konkursima, Bocelli je upisao pravni fakultet u Pizi. Kao student često je nastupao po barovima, pjevajući hitove: Aznavura, Sinatre, Edit Pjaf. Saznavši da će njegov idol Franco Corelli držati master klas u Torinu, Bocelli napušta studije prava da bi nastavio sa vokalnim usavršavanjem. Franco Corelli je odmah prihvatio da podučava Bocellija, otkrivši u njemu veliki potencijal prirodnog dara.

Prelijepa verzija pjesme "Con te partiro" (Time to say goodbye) sa Sarah Brightman:

Početak karijere odigrao se 1992. godine kada se Bočeli javio na audiciju koju je organizovao čuveni italijanski pJevač Zucchero u potrazi za tenorom koji bi načinio demo snimak za duet „Miserere“ sa Lucianom Pavarottijem. Pavaroti je bio očaran talentom Andrea Bocellija.

Uslijedili su angažmani kompanije Sugar, jedne od najvećih italijanskih muzičkih firmi, za nastup na čuvenom festivalu „Sanremo“ 1993. odakle pažnja medija raste vrtoglavo. Nižu se uspjesi, među kojima je internacionalnu slavu pobrao album „Romansa“.
Paralelno sa karijerom u oblasti popularne muzike, Bocelli niže uspjehe i na polju operske umjetnosti. Prvi operski nastup imao je 1994. godine, u Verdijevoj operi „Ledi Magbet“.

Andrea Bocelli i njegovo izvođenje opere "Caruso":

1987. godine u danima početničke karijere, upoznao je svoju prvu ženu Enrica, sa kojom ima dva sina. Oženio se sa njom 1992. godine, a njihov brak okončan je poslije deset godina. Danas živi sa svojom prijateljicom Veronica Berti u Forte dei Marmi.

Albumi tenora Andrea Bocelli-ja su najprodavaniji širom svijeta čak prodavaniji i od pokojnog Pavarottija, koji je najveći tiraž prodatih albuma imao sa The Three Tenors. Do sada je prodao preko 65 miliona ploča širom svijeta.

Moja omiljena verzija pjesme "Vivo per lei" sa Laurom Pausini:

I još jedna pjesma koja mi se puno sviđa "Besame mucho":

Dirty Dancing

"Prljavi ples" (Dirty Dancing) je romantični klasik iz osamdesetih, koji je svojim karakterističnim plesom i muzikom očarao sve tinejdžere toga doba, ali i one rođene mnogo kasnije. Glavne uloge su pripale Jennifer Grey i Patrick Swayze-u koji su se i više nego odlično snašli u izvođenju plesnih scena koje ostavljaju bez daha. Hemija između glavnih glumaca, ovaj film je vinula u zvjezdana nebesa.

Scenario za originalni "Prljavi ples" napisala je Eleanor Bergstein, inspirisana ljetnjim raspustom koji je provela početkom šezdesetih u mjestu Catskills. Godinama je pokušavala da proda scenario nekoj producentskoj kući, sve dok ga studio "Vestron" nije otkupio. Kada je film konačno napravljen, postao je veliki hit gotovo preko noći.

Godina je 1963. sedamnaestogodišnja Baby (Jennifer Grey) provodi praznike s roditeljima u ljetovalištu Catskills. Mjesto je karakteristično za porodične posjete, prilično konzervativno i staromodno. Prateći zvuk uzbudljive muzike, Baby ubrzo upoznaje Jonnyja (Patrick Swayze), glavnog instruktora plesa, koji za razliku od naivne i sramežljive Baby ima veliko životno iskustvo. Ubrzo dobra kćer Baby postaje hipnotisana seksi ritmom i slobodnim pokretima "prljavog plesa", koji Jonny praktikuje u slobodno vrijeme. Jonny postaje njen mentor, a Baby njegov najbolji učenik, kako u plesu tako i u ljubavi. Njen, naizgled dosadni raspust sa roditeljima će se pretvoriti u nezaboravno ljeto njenog života.

Ovaj nam je naslov ostao u sjećanju prije svega zbog izvrsne muzičke podloge za što je nagrađen i Oskarom za najbolju originalnu pjesmu - "The Time of My Life" u izvođenju Bill Medley i Jennifer Warnes.

Pored Oskara i Zlatnog globusa za najbolju originalnu filmsku pjesmu (Donald Markowitz, John DeNicola, Franke Previte) 1988. godine, film je takođe nominovan za Grammyja i Zlatni globus iste godine, u kategoriji muzičkog filma i komedije (za najboljeg glumca Patrick Swayze i najbolju glumicu Jennifer Grey).

Neke zanimljivosti u vezi filma:
Film je koštao samo šest miliona dolara, a zaradio je 170 miliona dolara širom svijeta.
Inspirisao je dva hit saundtreka (muzike za film), koncertnu turneju i televizijsku seriju.
Nekoliko vrućih i erotičnih plesnih scena isječeno je u montaži da bi film mogao dobiti ocjenu PG-13, tj. da bi bio preporučen mlađim gledaocima.
Prije ovog filma, Swayze i Grey pojavili su se u glavnim ulogama u filmu: "Red Dawn" iz 1984. godine.
Glumac Billy Zane, danas najpoznatiji kao Fantom, prvobitno je izabran za glavnu ulogu, ali je na kraju odbijen, jer se smatralo da on ne može dobro da obavi plesne zadatke.

Patrick Swayze i njegova partnerka igraju mambo i pjesma "Do you love me", jedna od omiljenih scena u filmu:

"Prljavi ples" je i danas jedan od najizdavanijih filmova u video klubovima širom svijeta, takođe je u nedavnoj anketi sprovedenoj u Velikoj Britaniji proglašen za omiljeni film svih vremena.

Jovan Dučić - Pesma ženi

Jovan Dučić je bio pisac, pjesnik i diplomata. Rodio se 17. februara 1871. (5. februara po starom kalendaru) u Trebinju. Otac Andrija bio je trgovac i poginuo je u ustanku 1875. godine, a majka Jovanka pored Jovana i Milene imala je dvoje djece iz prvog braka. Osnovnu školu učio je u mjestu rođenja, a nižu gimnaziju i učiteljsku školu u Mostaru i Somboru. Radio je kratko vrijeme po raznim mestima, između ostalog u Bijeljini, gdje biva stavljen pod istragu, a zatim, u maju 1894. godine ,vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pjesnik nije mogao naći učteljsku službu gotovo nigdje, pa se upošljava u manastirskoj školi u Žitomisliću.
Kasnije dolazi u Mostar, gdje je u društvu sa Šantićem stvorio književni krug i pokrenuo časopis 3oru. Potom je proveo skoro deset godina na strani, najviše u Ženevi i Parizu . Na ženevskom univerzitetu je svršio prava i potom se vratio u Srbiju. Od 1910. je u diplomatskoj službi. Radio je u Carigradu, Sofiji, Rimu i Madridu. U Kairu je bio 1926-1927. godine, a potom je privremeno penzionisan. 1937. godine je postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu.
Prvu zbirku pjesama objavio je u Mostaru 1901, zatim drugu u Beogradu 1912. Pisao je dosta i u prozi: nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, Blago cara Radovana i pjesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije itd.
Uoči njemačke invazije i kasnije okupacije Jugoslavije 1941. godine, Jovan Dučić ide u SAD, u grad Geri, Indijana, gdje je živio njegov rođak Mihajlo. Od tada do svoje smrti dvije godine kasnije, vodi organizaciju u Ilinoisu (čiji je osnivač Mihajlo Pupin 1914. godine), koja predstavlja srpsku dijasporu u Americi.
U jesen 1893. godine upoznaje Magdalenu Nikolić s kojom se tajno vjerio 5. novembra 1893. godine, a njihova prepiska će se nastaviti i nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine i prelaska u Mostar na učiteljovanje od 1895. do 1899. godine. Jedan dio te korespodencije je sačuvan, kao i pismo koje je Dučićev prijatelj i pjesnik Aleksa Šantić uputio Magdaleni 6. aprila 1901. godine moleći je da pomogne u prikupljanju pretplate za svoje „Pesme“.
Kao i Šantić, Dučić je u početku svog pjesničkog stvaranja bio pod uticajem Vojislava Ilića; ali kad je otišao na stranu, on se toga uticaja sasvim oslobodio i izgradio svoju individualnu liriku prema uzorima francuskih parnasovaca, dekadenata i naročito simbolista. U doba opšteg kulta prema modi sa Zapada, njegova je poezija odista značila novinu i osveženje, i u motivima i u izražaju.
Mjesto snova, patnji, čežnji i draži na svom tlu, u idealima svoje rase, on čudnom i sjajnom gipkošću uzima tuđi, zapadni i latinski ideal ljepote i života, zapadni estetizam, otmen i virtuozan ali hladan, lišen dubokih zanosa i uzvišene etike. On otkriva sasvim nove motive u našoj poeziji, dotle neslućene, rijetka osjećanja, bizarna, prefinjena. Čak i lična raspoloženja, svoju erotiku na primjer, on neće reći jednostavno niti će dozvoliti da izgleda obična. On ima dvostruki strah: od vulgarnosti misli i osjećanja i vulgarnosti izraza. Snaga i ljepota njegove poezije je u izražaju.
Naći najsavršeniji izražaj, to je vrhovno načelo njegove poezije. On je jak u izrazu, otmen, diskretan, duhovit i ljubak. Njegova poezija bliješti slikovitošću i melodičnim ritmom. Ona je toliko neodoljiva svojim oblikom i toliko je suvereno vladala, da su se najmlađi pjesnici počeli buniti protiv nje, osjećajući i sami njenu čar i njen pritisak ujedno.
Umro je 7 aprila 1943. i sahranjen u manastiru Svetog Save u Libertvilu (SAD). Njegova želja je bila da ga sahrane u njegovom rodnom Trebinju. Ova posljednja Dučićeva želje ispunjena je 22. oktobra 2000.godine.

Jablanovi

Zašto noćas tako šume jablanovi,

Tako strašno, čudno? Zašto tako šume?

Žuti mesec sporo zalazi za hume,

Daleke i crne, ko slutnje; i snovi.

U toj mrtvoj noći pali su na vodu,

Ko olovo mirnu i suvu, u mraku.

Jablanovi samo visoko u zraku

Šume, šume, čudno, i drhću u svodu.

Sam, kraj mutne vode, u noći, ja stojim

Ko potonji čovek. Zemljom prema meni,

Leži moja senka. Ja se noćas bojim,

Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.

Vraćanje

Kad mi opet dođeš, ti mi priđi tada,

Ali ne ko žena što čezne i voli,

Nego kao sestra bratu koji strada.

Tražeć mekom rukom mesto gde ga boli.

Puna nostalgije beznadežne, duge,

Ne sećaj me nikad da bi mogla doći

Zadocnela radost iz dubine tuge,

Ko ponoćno sunce iz dubine noći.

Jer ti ne znaš, bedna kroz sve dane duge

Da te voljah mesto ko zna koje žene

U tvom čaru ljubljah sav čar neke druge...

I ti beše samo sen nečije sene...

Pesma ženi

Ti si moj trenutak i moj sen

i sjajna moja reč u šumu

moj korak i bludnja

i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.

Ostaj nedostižna, nema i daleka

jer je san o sreći više nego sreća.

Budi bespovratna, kao mladost.

Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.

Srce ima povest u suzi što leva,

u velikom bolu ljubav svoju metu.

Istina je samo što duša prosneva.

Poljubac je susret najlepši na svetu.

Od mog priviđenja ti si cela tkana,

tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.

Ti beše misao moja očarana,

simbol svih taština, porazan i leden.

A ti ne postojiš, nit' si postojala.

Rođena u mojoj tišini i čami,

na Suncu mog srca ti si samo sjala

jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

Moja ljubav

Sva je moja ljubav ispunjena s tobom,

Kao tamna gora studenom tišinom;

Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;

Kao večni pokret nevidljivim dobom.

I tako beskrajna, i silna, i kobna,

Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?

Ali tvoga daha prepuno je svašta,

Svugde si prisutna, svemu istodobna.

Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,

Rađaš se u meni kao sunce noći,

I u mome telu drhtiš u samoći,

Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.

Na tvom tamnom moru lepote i kobi,

Celo moje biće to je trepet sene;

O ljubljena ženo silnija od mene -

Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.

Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,

I moj glas je eho tvog ćutanja. Ja te

Ni ne vidim gde si, a sve druge sate

Od tebe su moje oči zasenjene.

Gone With the Wind

"Prohujalo sa vihorom" (Gone with the Wind) je slavna američka, ljubavna, istorijska drama iz 1939.godine koju je režirao Victor Fleming prema istoimenom romanu Margaret Mitchell. Radnja se vrti oko razmažene južnjačke ljepotice Scarlett O’Hare (Vivien Leigh) koja odrasta tokom i nakon američkog građanskog rata i zaljubljuje se u Rhetta Butlera (Clark Gable).
Film je s vremenom postao jako slavan i hvaljen, a prilagođeno po inflaciji je najkomercijalniji film svih vremena. Takođe se nalazi i na listi 250 najboljih filmova kinematografije na sajtu IMDb.com.

1936.godine je objavljen roman "Prohujalo sa vihorom" Margaret Mitchell, koji je za samo godinu dana rasporodat u čak 1 383 000 primjeraka. Mjesec dana nakon što je roman izdat, producent David O. Selznick je otkupio njegova filmska prava za 50.000 $, što je tada bila rekordna svota. Potrage za glavnom glumicom potrajale su dvije godine; među gomilom kandidatkinja na audiciju su otišle i Katherine Hepburn, Norma Shearer, Bette Davis, Barbara Stanwick, Joan Crawford, Jean Arthur, Lana Turner i Lucille Ball. Na kraju ulogu Scarlett O'Hare dobila je Vivien Leigh, mlada i nepoznata engleska glumica, koja je bila Selznickov favorit.

Clark Gable je pak bio od početka favorit za ulogu Rhetta Butlera. No, tada je već bio pod ugovorom od drugog studija, MGM-a, pa su šanse da ga Selznick dobije bile male. Selznick je planirao da Rhetta stoga igra Gary Cooper, ali je ovaj odbio. Kako bi ipak nekako dobio Gablea, Selznick je prihvatio neobičnu ponudu; MGM će pomoći finansirati film i posuditi Gablea, te zauzvrat dobiti 50 % profita od distribucije filma. Snimanje je konačno započelo 26. januara 1939. a završilo 27. juna. Prvi reditelj George Cukor je napustio snimanje pa ga je zamijenio Victor Fleming, a pomogao mu je i Sam Wood. Troškovi filma popeli su se na tada astronomskih 3.9 miliona $ (jedini filmovi koji su tada koštali više su bili "Ben-Hur" iz 1925. i Hell's Angels iz 1930.), no komercijalni uspjeh na bioskopskim blagajnama je nadvisio sva očekivanja.

Radnja filma se dešava u Americi usred građanskog rata, 1861.godine. Plantaža pamuka Tara u saveznoj državi Georgia, mjesto je u kojem živi južnjačka ljepotica Scarlett O’Hara. Ona je najpopularnija djevojka u okrugu koju obožavaju svi mladići, osim Ashleya Wilkesa, u kog je zaljubljena. Ipak on je izabrao Melanie, a kako izbija rat Scarlett se glavom bez obzira odluči udati za Charlesa, ali ubrzo postane udovica pošto on pogine u ratu. Kada poslije svega ode u Atlantu, tamo upoznaje bogatog, jednako uobraženog i ciničnog Rhetta Butlera u koga se zaljubljuje.

Njih dvoje se odluče vjenčati, ipak iako je često govorio da je zaljubljen u nju, Rhett nije zadovoljan njihovim brakom jer ona i dalje mašta o Ashleyju. Nakon što njihova kćerka pogine pri padu sa konja Rhett shvata da više nema razloga da budu zajedno. Više ne može podnijeti Scarlettinu razmaženost i egoističnost, napušta je, a ona tek tada shvati da ga je voljela. Na kraju ova nesavladiva heroina se ponovo vraća na Taru u potrazi za utjehom sa dobro poznatom rečenicom "After all... tomorrow is another day".

Još jedna replika iz ovog filma nalazi se na prvom mjestu liste 100 najboljih replika američkog filma, koju je sačinio Američki institut za film, i to ona koju Clark Gable izgovara pri kraju filma: "Frankly, my dear, I don’t give a damn!”.

Film je osvojio 8 Oskara (najbolji film, režija, scenario, glavna glumica Vivien Leigh, sporedna glumica Hattie McDaniel, scenografija, fotografija i posebne nagrade za revolucionarnu upotrebu produkcijske ekipe i boje) i imao 5 nominacija (najbolji glavni glumac Clark Gable, sporedna glumica Olivia de Havilland, specijalni efekti, muzika, zvuk). Takođe Vivien Leigh je osvojila Nagradu Udruženja filmskih kritičara New Yorka za najbolju glavnu glumicu.

I danas film "Prohujalo sa vihorom" mnogi smatraju najboljim, najpopularnijim i najspektakularnijim filmom svih vremena koji ima najljepšu ljubavnu priču.

Federiko Garsija Lorka

Federiko Garsija Lorka rođen 1898. u Fuente Vakerosu, u Španiji, a umro je 18. ili 19. avgusta 1936. Studirao je književnost, slikarstvo i muziku što je sve kasnije došlo do izražaja u njegovom bavnjenju scenskom umjetnošću tj. dramom. Putovao je širom Španije, ali je posjetio i Ameriku i Argentinu. Iako se Lorka nije aktivno bavio politikom, za vrijeme građanskog rata je bio uhvaćen i strijeljan u avgustu 1936. Ne zna se tačno gdje mu je grob, a kažu da se ni danas njegove pjesme ne štampaju u Španiji.

1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druži sa mnogim tadašnjim španskim intelektualcima kao što su umjetnici Luis Bunjuel i Salvador Dali, što je imalo veliki uticaj na njega. Muziku je studirao kod M. de Feil koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga ka sakupljanju narodnog blaga.

Lorka je počeo da piše stihove kao petnaestogodišnji dječak. Njegovu poeziju karakterišu tri bitne crte: artizam, uticaj tradicije i narodnih pjesama i lični, izarazito strastan doživljaj. Pjesnik je vjerovao, u praksi sprovodio, i izjavljivao, čak i kroz neke pjesme koje se mogu smatrati njegovom poetikom, da u gradnji pjesme vodi brigu i o najmanjem detalju koji obrađuje. Uticaj narodne književnosti u Lorkinoj poeziji je očigledan pri čemu nije akcenat na formi već na temama; pjesnik nastoji da kroz pojmove zvuka, boje i pokreta da dušu Andaluzije koja je obilježena znakom tragičnosti i primitivnog duha. Njegov lični doživljaj je nagonski, prepun slutnji i tajnovitosti pa na čitaoca djeluje kao nestvaran. Prvu zbirku pjesama je objavio 1921. Sljedeća zbirka pjesama je Poema del kante hondo.

Njegova najčuvenija zbirka, kojom je pjesnik obezbijedio svoju besmrtnost, je Ciganski romansero. Ova zbirka sadrži sve one, široj publici poznate pjesme.
Osim pesama Lorka je pisao i drame u kojima opisuje patnju i ljudske strasti, prije svega žena. Njegove najčuvenije drame su: Krvava svadba, Jerma i Dom Bernarde Albe.

NEVERNA ŽENA

Povedoh je do reke

misleći da devojka je,
al’ udata ona beše.

To bi noću Svetog Jaga,

i skoro po dogovoru,

fenjeri su gasili se,

cvrcči počeli da svetle.

Iza zadnjih gradskih kuća

dotakoh joj grudi snene

i one se rascvetaše

kao zumbul grane nežne.

Šuštanje sam ja slušao
uštirkane suknje njene,

kao kad komad svile

deset oštrih kama seče.

Krošnje drveća bez sjaja

postajale su sve veće.

Vidik pasa lajao je

u daljini iznad reke.
I prođosmo kraj kupina,

trnja i trske zelene.

Ispod njene punđe na tlu

tad napravih udubljenje.

Ja odvezah svoju masnu.

Ona skide veo sa sebe.

Ja opasac s revolverom.

Ona jeleke svilene.

Nit’ smilje nit’ puževi

nisu koze tako lepe,

ni kristali mesečevi

takvim sjajem ne trepere.

Noge njene bežahu mi

kao ribe uplašene,

do pola još uvek hladne

a od pola sasvim vrele.

Najlepšom sam od putanja

jezdio te noći cele,

na ždrebici sedefastoj

bez dizgina i opreme.

Ja ne mogu ponoviti stvari koje ona reče,

da obazriv budem

pamet nalaže mi i poštenje.

Prljava od poljubaca

i od peska, pođe s reke.

A na vetar ljiljani su

potezali sablje bele.

Kao pravi Ciganin sam

vladao se celo vece.

Najzad sam joj poklonio

košaru od svile meke.

Al’ u nju se ne zaljubih

jer udata ona beše,

a reče da devojka je
kad povedoh je do reke.

NOKTURNO

Bojim se mrtvog lisća.

Bojim se gaja punog rose.

Odoh da spavam
Ako me ne probudiš, ostaviću kraj tebe moje hladno srce.

Šta to zvoni tamo daleko?

Vetar u prozorskim oknima, moja ljubavi!

Stavio sam ti đerdane od zornih dragulja.

Zašto me ostavljaš na ovom putu?

Ako odeš daleko, moja će ptica plakati i zelena loza neće dati vino.

Šta to zvoni tamo daleko?

Vetar u prozorskim oknima, moja ljubavi?

Nikada nećeš znati, sfingo od snega

koliko bih te želeo u svitanjima kad pljušti kiša

i kad sa suve grane pada gnezdo.

ŽELJA

Samo tvoje toplo srce,

i ništa više.

Moj raj je polje

bez slavuja

i lire,

s jednom skromnom rijekom

i malenim vrutkom.

Bez ostruge vjetra

u hvojama,
bez zvijezde što bi htjela

listom biti.

Golema svjetlost

koja bi bila

krijesnica

druge svjetlosti,

u nekom polju

skrhanih pogleda.

Čisti počinak

i tamo cjelovi naši,

zvonki madezi jeke

rastvorili bi se u daljini.

I tvoje toplo srce,

i ništa više.

GAZELA OČAJNE LJUBAVI

Noć ne dolazi

da ti ne bi došla meni
ni ja tebi.

Ali ja ću ići

i kad bi mi sunce škorpija grizlo

slepoočnice.

I ti ćeš doći

sa jezikom opaljenim

slanom kišom.

Dan ne dolazi

da ti ne bi došla meni

ni ja tebi.

Ali ja ću ići

dajući žabama

svoj nagriženi karanfil.

I ti ćes doći

mutnim olucima mraka.

Ni dan ni noć ne dolaze

da bih ja umirao za tobom
ni ti za mnom.
Na luku susreta

otrov raste.

Ali ostavi mi sećanje na tebe,

ostavi ga samog u mojim grudima.

Selena - Como la Flor

Selena Quintanilla-Perez (16.april, 1971-31.mart, 1995), poznatija kao Selena, bila je meksičko-američka pjevačica "tejano muzike", popularne u Teksasu i sjevernom Meksiku (mješavina countryja, latinoameričke muzike, reggae, soula i rocka). Svoj prvi album je izdala sa 12 godina. Osvojila je nagradu za pjevačicu godine tejano muzike 1987., do kraja 90-tih njena slava je porasla posebno u zemljama španskog govornog područja.

Rođena je u Lake Jacksonu u Teksasu, odrasla u Corpus Christiju, gdje je započela svoju muzičku karijeru. Već kao dijete je imala toliko nastupa, da nije imala vremena ići u školu. Stoga je srednju školu završila vanredno. Njen otac, Abraham Quintanilla Jr. bio je u svojoj mladosti takođe pjevač i pjevao je u grupi Los Dinos. On je osnovao drugu grupu Los Dinosa, u kojoj su bili Selena, njen brat Abe III i sestra Suzette, kao i Ricky Vela i Roger Garcia.

Selena je imala svoj prvi javni koncert u očevom restoranu u Lake Jacksonu kao osmogodišnjakinja, a prvu ploču snimila je s 9 godina. 1987. osvojila je nagradu za najbolju pjevačicu godine tejano muzike (koju je dobijala i narednih sedam godina). Sljedeće godine izdaje dva albuma Preciosa i Dulce Amor. 1989. godine potpisuje ugovor s izdavačkom kućom Capitol EMI, i od tada postaje slavna.

1988. godine upoznaje Chrisa Pereza, koji postaje gitarist u Seleninom bendu. Oni se zaljubljuju i vjenčavaju 1992.godine.

1990, Selena izdaje još jedan album Ven Conmigo, koji je napisao njen glavni tekstopisac i brat Abraham Quintanilla, III. U to isto vrijeme, njen otac je zaposlio Yolandu Saldivar kao predsjednicu Seleninog fan kluba, a kasnije je vodila i Selenine butike. Selena izdaje novi album 1992. Entre a Mi Mundo, a neke od tih pjesama kao što je "Como La Flor" pomogle su Seleni da postane zvijezda. Sa Selena Live! albumom iz 1993. osvojila je Grammy nagradu za najbolju meksičko-američku pjevačicu.

Selena izdaje sljedeći album, Amor Prohibido, 1994.godine. Album je nominovan za još jednu Grammy nagradu za meksičko-američki album godine. Lansira svoju liniju odjeće 1994. i otvara dva butika "Selena Etc.", jedan u Corpus Christi i drugi u San Antoniju. Hispanic Business časopis je objavio da je pjevačica zaradila preko pet miliona dolara od ovih butika. Čak se i pojavila u španskoj telenoveli Dos Mujeres, un Camino.

Njen duet sa grupom Los Barrio Boyzz, "Donde Quiera Que Estes", donio joj je prvo mjesto na svim latino-američkim top listama. Duet sa Alvarom Torresom "Buenos Amigos", takođe je bio hit.
Selenin sljedeći album Selena Live! osvojio je nagradu za najbolji meksičko-američki album. 1995. Selena se pojavljuje u romantičnoj komediji Don Juan DeMarco, u kojoj glume Marlon Brando, Johny Depp i Faye Dunaway, u prvoj sceni kao marijači pjevačica. U februaru 1995,. Selena ima koncert u Hjustonu, koji je posjetilo više od 65 000 fanova. Uprkos velikim obavezama koje je imala, volontirala je u organizacijama kao što su D.A.R.E. (Drug Abuse Resistance Education) i planirala da napravi koncert u dobrotvorne svrhe za pomoć oboljelim od AIDS-a. Pripremala je album na engleskom, ali i još jedan album tejano muzike za svoje vjerne fanove.
Ovo je pjesma "Dreaming of you" sa njenog posljednjeg albuma izdatog na engleskom jeziku:

Selenin otac je otkrio da Yolanda Saldivar, predsjednica Seleninog fan kluba i menadžer njenih butika, krade novac i odlučio ju je otpustiti. Selena je međutim htjela još jednom razgovarati s Yolandom i dogovorila je sastanak sa njom u Days Inn hotelu, u Corpus Christiju, gdje je izbila svađa. Dok je Selena izlazila van iz sobe, Yolanda je izvadila pištolj i pucala joj u leđa. Selena je uspjela otići do recepcije gdje je uspjela reći ko je upucao, prije nego što je kolabirala i nekoliko sati poslije umrla u bolnici, dvije sedmice prije njenog 24-og rođendana.
12.aprila 1995., George W.Bush, tadašnji guverner Teksasa, proglasio je njen rođendan "Selenin dan" u Teksasu. Warner Brothers su napravili film o njenom životu 1997. godine. Selenu je u ovom biografskom filmu igrala Jennifer Lopez, kojoj je ovo bila prva velika uloga za koju je nominovana za nagradu Zlatni Globus.

U Hjustonu je održan koncert Selena ¡VIVE!, 7.aprila 2005.godine. Održan sedmicu dana nakon desetogodišnjice njene smrti, koncertu je prisustvovalo preko 65 000 fanova, na kome su učestvovale zvijezde kao što su Gloria Estefan, Pepe Aquilar, Thalia, Paulina Rubio, Ana Barbara, Alejandra Guzman, Ana Gabriel, i Fey.
Od juna 2006.godine, otvoren je Selenin komemorativni muzej, kao i bronzana statua u prirodnoj veličini (Mirador de la Flor u Corpus Christi, u Teksasu), koju posjećuje stotine njenih fanova svake nedjelje.

Love, love, love

LJUBAV

„Ispunite vaš život ljubavlju. Ali vi ćete reći: „Mi uvijek volimo.“ A ja vam kažem da veoma rijetko volite. Vi možda žudite za ljubavlju… a postoji velika razlika između to dvoje.
Voljeti i trebati ljubav su dvije veoma različite stvari. Mnogi od nas ostaju nalik djeci tokom cijelog života jer svi traže ljubav. Voljeti je veoma tajnovita stvar; a žudjeti za ljubavlju je veoma djetinjasta stvar. Mala djeca žele ljubav; oni rastu kada im majka daje ljubav. Oni trebaju ljubav i od drugih, takođe, zato ih porodica voli. Kada oni ostare, ako su muževi, oni trebaju ljubav od svojih supruga, a ako su u pitanju supruge, one trebaju ljubav od svojih muževa. Bilo ko da želi ljubav, ta osoba pati jer se ljubav ne može tražiti, ljubav se samo može davati. U traženju ne postoji izvjesnost da ćete to i dobiti. Ako osoba od koje očekujete ljubav očekuje ljubav od vas, onda je tu problem. To će biti nešto nalik dva prosjaka koji su se sreli i prose jedan od drugoga. Svuda u svijetu postoji ratni problem između muža i žene, a jedini razlog za to je što oboje očekuju ljubav ali su nemoćni da daju ljubav.

Razmislite malo o ovome – o vašoj stalnoj potrebi za ljubavlju. Vi želite da vas neko voli, i ako vas neko voli, vi se osjećate dobro. Ali to što ne znate je da vas drugi vole samo zato što oni želi da vi volite njih. To je isto kao da neko baca mamac za ribe: on to ne baca da bi ribe jele, on to baca da bi ih ulovio. On ne želi da to daje ribi, on to radi samo zato što želi ribu. Svi ljudi koje okolo vidite da su u ljubavi, oni samo bacaju mamac da uhvate ljubav. Oni će na trenutak baciti mamac dok druga osoba ne počne da osjeća da tu postoji mogućnost da dobije ljubav od te osobe. Tada će i on pokazivati ljubav dok oboje ne shvate da su prosjaci. Oni su napravili grešku: svako je mislio da je ona druga osoba car. U neko vrijeme oboje shvate da nijesu dobili ljubav od onog drugog, a tada nastaju trvenja.
Zbog toga se o bračnom životu misli da je pakao jer svi vi želite ljubav ali ne znate kako da je date. To je osnovni uzrok svih sukoba. Sve dok se ne dogodi ono o čemu sam vam govorio, odnos između muža i žene nikada neće biti harmoničan bez obzira kakvo usaglašavanje budete činili, bez obzira kakav brak budete imali, bez obzira kakva pravila bude društvo nametalo. Jedini način da odnos učinite boljim je da shvatite da se ljubav samo može davati a ne tražiti. To se samo može davati. Bilo što da primite je blagoslov, to nije nagrada za ljubav. Ljubav se daje i sve što primite je samo blagoslov, to nije nagrada. Čak i ako ništa ne primite, vi ste uvijek srećni da ste bili u mogućnosti da dajete.“

(Osho)

Ljubav se, naravno, ne može definisati, ona je potpuno subjektivna i svi je doživljavamo drugačije. Ali, evo neka viđenja ljubavi koja mi se jako sviđaju...

*Živjeti među hiljadama ljudi, a misliti samo na jednog, znači ljubav.
(Ivo Andrić)

*Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao, i osmjeh jedini jezik koji na svijetu razumijem.
(Mika Antić)

*U ljubavi i skustvo ne vrijedi. Kad bi vrijedilo, ljudi se više ne bi zaljubljivali.
(Stendal)

*Ostavi onome koji voli ono što voli, jer ako mu kažeš da ostavi ono što voli, on će i dalje voljeti ono što voli, a tebe će mrziti.
(Ante Starčević)

*Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.
(Meša Selimović)

*Nekoga volimo kad su nam njegove ili njene potrebe i želje podjednako važne kao i naše sopstvene.
(Učitelj Sah)

*Nije se teško zaljubiti, nego je to teško reći.
(Alfred de Musset)

*Velika ljubav proizilazi iz velikog saznanja voljene stvari, a ako je malo poznaješ malo ćeš je ili možda uopšte nećeš moći voljeti.
(Leonardo da Vinči)

*Samo ono što činimo iz ljubavi, činimo slobodno, pa ma koliko patnje iz toga proizašlo…
(Tagore)

*Ako voliš nešto pusti ga neka ide, ako ti se vrati tvoje je. Ako ne, nikada nije ni bilo.
(Vuk Karadžić)

* Kad jednom ljubavi dođe kraj, slabići kukaju, energični smjesta pronađu novu ljubav a pametni su je već odavno imali u rezervi.
(Oskar Vajld)