Horhe Luis Borhes - pisac i čitalac vijeka

"Vidjeti u smrti san, u smiraju Sunca tužno zlato, takva je poezija, besmrtna i siromašna. Poezija se vraća kao zora i smiraj Sunca."

Horhe Luis Borhes (Buenos Aires, 24. avgusta 1899. - Ženeva, 14. juna, 1986.) argentinski je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog vijeka. Najpoznatiji je po kratkim pričama, ali bio je i pjesnik i esejist.

Njegovo puno ime glasi: Jorge Francisco Isidoro Luis Borges Acevedo, ali slijedeći argentinske običaje nikada nije koristio svoje puno ime. Osnovno obrazovanje je stekao najvećim dijelom u kući, od roditelja i bake, Engleskinje. U toku Prvog svjetskog rata Borhesova porodica je putovala po Evropi, da bi se nastanili u Švajcarskoj. U Argentinu se vratio 1921. godine, a 1923. je počeo karijeru pisca. Umro je 1986. godine u Ženevi.

Borhes spada u onu rijetku kategoriju pisaca poslije kojih više ništa nije isto, koji su poput Kafke i Beketa, napravili veliki zaokret u književnim tokovima, zaobišavši do svoga vremena ustaljene konvencije u pisanju. Ostvario je ogroman i univerzalni uticaj na književnost, a ostao je upamćen kao obnovitelj pripovjetke, pjesnik, esejist, kritičar, prevodilac, antologičar, mirotvorac, uzor i nadahnuće novih generacija, kolumnista, scenarista, predavač…

"Svaki jezik je jedan novi način da se razumije svijet."

"Ja nisam ni mislilac ni moralist, ja sam samo čovjek riječi, koji ličnu konfuziju, i sveopštu sistematizovanu konfuziju koji nazivamo filozofijom, pretvara u literaturu."

Borhes je živio kroz veći dio dvadesetog vijeka, pa je na njega najviše uticao modernistički stil pisanja, a posebno simbolizam. Kao Vladimir Nabokov i nešto stariji James Joyce, kombinovao je interese za svoju rodnu zemlju sa širim interesima. S njima je takođe dijelio višejezičnost i razigranost jezika. U kontrastu sa Joyceom i Nabokovom, Borhesov rad se kretao dalje od onoga što je on nazivao "barokom", dok se njihov rad tome primicao. Stil kasnijih Borhesovih djela je više naturalistički i transparentan nego u njegovim ranijim djelima.

Razorio je staru i stvorio novu sliku o književnosti. Smatrao je da dobre priče nastaju i žive nezavisno od toga da li ih njihov pisac shvata ili ne. Čak je vjerovao da pisac ne može sagledati svoje djelo, baš kao što se vrijednost ikone ne može sagledati u ogledalu. Pored dara za priču imao je sposobnost da kompleksna pitanja obradi na jednostavan i tajnovit način, a da to ne bude očigledno. Umio je ubojito i djelotvorno da prećuti neke stvari koje se ponekad ne mogu drugačije saopštiti i tako pokazao da ono što nije ispričano može biti važniji dio priče. U sjenci kratkih priča, ostao je najznačajniji dio njegovog stvaralaštva, a to je poezija koju je pisao tokom cijelog života.

Pretnja

To je ljubav.

Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.

Rastu zidovi njene tamnice,

kao u strašnom snu.

Lepa maska se promenila,

ali, kao i uvek, jednistvena je.

Čemu moji talismani:

bavljenje književnošću,

nepouzdana erudicija,

učenje reči koje je koristio

oštri sever da opeva svoja mora

i svoje mačeve, vedrina prijateljstva,

galerije Biblioteke,

obične stvari, navike,
mlada ljubav moje majke,

ratničke seni predaka,

bezvremena noć,

ukus sna?

Biti sa tobom

ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.

Već se vrč razbija na izvoru,

već čovek ustaje na cvrkut ptice,

potamneli su oni koji gledaju sa prozora,

ali tama nije donela spokoj.

To je, već znam, ljubav:

nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas,

čekanje i sećanje,

užas življenja u budućnosti.

To je ljubav sa svojim mitologijama,

sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.

Ima jedan ulični ugao

kojim se ne usuđujem da prođem.

Vojske me već opkoljavaju, horde.

(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)

Ime jedne žene me odaje.

Boli me jedna žena svuda po telu.

Mnoge se od njegovih najpoznatijih priča bave prirodom vremena, beskrajem, ogledalima (prema kojima velik broj njegovih priča izražava gotovo strah), lavirintima, stvarnošću, identitetom. Naglasak velikog broja priča je na fantastičnoj radnji, kao što je knjižnica koja sadrži sve moguće varijacije teksta u knjigama sa 410 stranica ("Vavilonska knjižnica"), mjesto na kojemu se sijeku svi pravci u svemiru ("Alef") i godina u kojoj vrijeme miruje, a data je čovjeku prije nego što će na njega zapucati streljački vod ("Tajno čudo"). Miješao je stvarne činjenice s fikcijom.

Par citata iz kratke priče "Čekanje" (La espera) iz 1950.godine:

"Godine samoće su ga naučile da dani, kada se zatvore u sjećanje, teže da se izjednače, ali da nema nijednog dana, ni zatvorskog ni bolničkog, koje ne nosi iznenađenja, koji ne vuče za sobom mrežu minimalnih iznenađenja."

"Neodređena intuicija mu je kazivala da prošlost predstavlja materijal od kojeg je sazdano vrijeme; zato se vrijeme odmah pretvara u prošlost."

Nije bio samo pisac vijeka, bio je i čitalac vijeka. Znao je bolje no iko da sagleda tuđu priču i da je smjesti u kontekst one jedne, beskonačne knjige, znao je da je književnost saradnja svih pisaca svih epoha. Svoje prethodnike je prevodio sa engleskog, francuskog i njemačkog na španski jezik. Iza sebe je ostavio izvanredne prevode Oskara Vajlda, Edgara Alana Poa, Franca Kafke, Hermana Hesea, Radjarda Kiplinga, Andrea Židea, Vilijama Foknera, Volta Vitmena, Virdžinije Vulf…

Pjesma "Trenuci" je za sada posljednja poznata objavljena pjesma H.L.Borhesa. Objavljena je u meksičkom književnom časopisu ''Plureal''.

Kad bih svoj život mogao

Pokušao bih u sledećem da proživim.
Ne bih se trudio da budem tako savršen, opustio bih se više.

Bio bih gluplji nego što bejah, zaista vrlo malo stvari

Bih ozbiljno shvatao.

Bio bih manji čistunac.

Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,
Više sutona posmatrao,na više planina popeo, više reka preplivao.

Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,

Jeo manje boba a više sladoleda, imao više stvarnih

A manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što razumno i plodno prožive

Svaki minut svog života; imao sam, jasno, i časaka radosti.

Al' kad bih mogao nazad da se vratim, težio bih samo

Dobrim trenucima.

Jer ako znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo

I nemoj propuštati sada.

Ja sam bio od onih što nikad nigde nisu išli bez toplomera

Termofora, kišobrana i padobrana;

Kad bih opet mogao da živim,

S proleća bih počeo bosonog da hodam i tako išao do kraja jeseni.

Više bih se na vrtešci okretao, više sutona posmatrao

Sa više dece igrao, kad bih život ponovo pred sobom imao.

Ali vidite imam osamdeset i pet godina i znam da umirem.

Znajući da mu se bliži kraj vratio se u Ženevu da umre i bude sahranjen daleko od Buenos Airesa, nadajući se da će u smrti moći da zaboravi samog sebe, ali je uvijek vjerovao u ono što je volio najviše - književnost.

"Molim bogove svoje

ili sveukupnost vremena

da moj život zasluži zaborav,

da moje ime bude Niko kao Odisejevo,

ali da neki stih potraje

u noći naklonjenoj sećanju

ili u jutrima ljudi."

The Snows of Kilimanjaro

"Snjegovi Kilimandžara" ("The Snows of Kilimanjaro") je film baziran na istoimenoj priči Ernesta Hemingveja. Filmsku verziju priče režirao je Henry King, 1952. godine, a glavne uloge su dodijeljene Gregory Pecku, Avi Gardner i Susan Hayward.

Jedna od Hemingvejevih najljepših priča, "The Snows of Kilimanjaro", prvi put je objavljena u Esquire časopisu 1936.godine, a kasnije ponovo u The Fifth Column and the First Forty-nine Stories (1938).

Film je 1953.godine dvostruko nominovan za Oskara i to za najboljeg snimatelja i najbolju umjetničku i artističku produkciju (Lyle Wheeler, John DeCuir, Thomas Little, Paul S.Fox).

Ovaj raskošan visokobudžetni film kombinuje priče iz života slavnog pisca sa njegovim proslavljenim istoimenim autobiografskim romanom. U središtu priče je pisac Harry (Gregory Peck) koji se nalazi na safariju u Africi. Dok leži povrijeđen u jednom logoru u podnožju snježnih obronaka planine Kilimandžaro, čekanje spore smrti, donosi mu sjećanja. Prisjeća se prošlih događaja i koliko je malo sazreo kao pisac. Shvata da iako je vidio i iskusio divne i nevjerovatne stvari u životu, nikad nije valjano zabilježio te događaje. Takođe krivi svoju sadašnju saputnicu, Helen (Susan Hayward) zbog vođenja dekadentnog života i zaboravljanja da treba da piše o zaista bitnim stvarima: kao što je njegovo iskustvo sa siromašnim, običnim ljudima umjesto o pametnim Evropljanima sa kojima je tada provodio više vremena.

Pisanje, žene i lov su odredili njegov život. U potrazi za njima putovao je svijetom od salona boemskog Pariza, španskih ratišta do afričkih ravnica. Ipak sada, u sjenci velike planine i prijeteće smrti zbog gangrene, pokušava dati smisao svojim životnim neuspjesima.

Posmatrajući lešinare koji su se okupili na susjednom drvetu, očekujući njegovu smrt, Harry priča o svom životu sadašnjoj djevojci. Možda nesvjesno, ali najviše vremena je posvetio pričajući o Cynthiji, koju igra legendarna Ava Gardner. Iako su imali puno nesuglasica, ona je bila njegova najveća ljubav koja ga je pratila u samim počecima karijere. Nažalost, kao i sve velike ljubavi i ova je završila tragično, i Cynthia živi samo u njegovom sjećanju.

U odnosu na originalnu priču, Harry ipak ne umire. Možda zbog pažnje vudu doktora ili sopstvene volje da ispravi svoje greške, on uspjeva da preživi noć i dočeka zoru. Lešinari su otišli, a uz pomoć Helen uspijeva da nađe spokoj i shvata da je ona, poslije svega njegova idealna saputnica.

Il Divo - Regresa a Mi

Popularni kvartet IL DIVO, koji mnogi smatraju rodonačelnicima operskog popa čine četiri veličanstvena glasa koja su uspjela da učine popularnim čitav jedan muzički žanr, donoseći zvuk opere u svijet popularne muzike. Sada su jedna od najuspješnijih grupa na svijetu, sa prodatih preko 22 miliona albuma.

Na ideju o osnivanju benda došao je producent Simon Cowell (široj publici poznatiji kao najrigorozniji član žirija televizijske emisije "Idol"), slušajući zajednički nastup operskog pjevača Andrea Bocelli-ja i Sarah Brightman, koji su izveli pjesmu "Con te partiro" u pop-operskom maniru. Cowell tada odlučuje da napravi grupu sačinjenu od odličnih muških vokala koja bi promovisala novi muzički žanr koji objedinjuje operski zvuk i popularnu muziku. Nakon mnogobrojnih audicija koje su trajale od 2001. do 2003. godine izabrana su četiri pjevača: španski bariton Carlos Marin, dvojica tenora, Amerikanac David Miller i Švajcarac Urs Buhler, i francuski pop pjevač Sebastien Izambard. Zato i ne čudi što ova grupa pjeva na čak pet jezika - engleskom, italijanskom, francuskom, španskom i latinskom.

Raznolikim izborom glasova i pjevača Cowell je mudro postupio - nije samo podmirio sve muzičke ukuse već i sve ženske. Ova četiri prije svega veličanstvena glasa uspjela su da učine popularnim čitav jedan muzički žanr, budući da su od 2004. godine rasprodali brojne koncerte širom svijeta na kojima ih je videlo preko milion ljudi u 30 zemalja svijeta.

Prvi album, nazvan jednostavno "Il Divo", objavili su 2004, a veliki hitovi su postale njihove obrade numera "Unbreak My Heart" Toni Braxton i "My Way" Frank Sinatre. Ploča je zauzela prvo mjesto na britanskoj listi albuma. Zanimljivo je da je "Il Divo" postao prvi bend koji je poslije 25 godina ponovio uspjeh grupe "Led Zeppelin" - album je bez ijednog najavnog singla osvojio prvo mjesto britanske top-liste.

Svoju popularnost učvrstili su albumima "Ancora" (2005), "The Christmas Collection" (2005),

"Voices" (2006) i "Siempre" (2006), koji su takođe prodati u milionskim tiražima.

Sa albuma "Ancora" posebno se izdvojio duet sa Celine Dion "I believe in you":

"Il Divo" je 2006. zajedno sa Toni Braxton na otvaranju Svjetskog fudbalskog prvenstva u Njemačkoj izveo numeru "Time of Our Lives", a nastupili su i na ceremoniji zatvaranja tog šampionata. Nastupali su i kao specijalni gosti na sjevernoameričkoj turneji Barbra Streisand 2006. "Il Divo" su 30. oktobra 2008. u Barseloni promovisali album "The Promise", na kojem su se našle i obrade pjesama "The Power of Love" benda "Frankie Goes To Hollywood" i "The Winner Takes It All" grupe "ABBA", kao i meni omiljena pjesma sa tog albuma "Angelina":

I još jedna zanimljivost - jedna zvezda u sazvežđu Ursa Major dobila je ime baš po ovoj grupi.

Jedna od omiljenih pjesama "La vida sin amor" sa albuma "Siempre" (2006):

Još malo poezije...

"Ljubav ne gleda očima, već dušom; zato je krilati Amor na slikama slijep."
"Ljubav se rađa, živi i umire u očima!"
"Muzika je hrana ljubavi."
"O teško meni! Al' po svemu onom
Što mi knjige govore - u ljubavi pravoj
Nikada ništa nije teklo glatko;"

("San ljetne noći", William Shakespeare )

ČEKAJ ME

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo

Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom

Čekaj i kada vrućine zapeku

I kada mećava briše

Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više

Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka

Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka

Čekaj me i ja ću sigurno doći

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš

I da te nade lažu

Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim

Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji

I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta

Čekaj

I nemoj sjesti s njima

I nemoj piti ništa

Čekaj me i ja ću sigurno doći

Sve smrti me ubiti neće

Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće

Ko čekati ne zna

Taj neće shvatiti niti će znati drugi

Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim

Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu

Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu.

(Konstantin Simonov)

TAJANSTVENA RUŽA

U mome tajnom vrtu ćuti dreka

Rogobornog vijeka. Sjajni majevi

Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka -

Oj snovi mog života, modri krajevi!

Jer duša moja bašta je daleka,

Visok zid je čuva, sfinga i zmajevi,

Tud seta draga žena, duše jeka,

A njenim bićem struje sveti gajevi.

Zoveš li se Cintija, Sibila,

Kakvog si lika, ne znam reći;

Znam te kao sebe i nemam za te riječi.

Kao sanak diraš moje zjene,

Ne znam što si, djevojka il vila -

O tajno moga vrta! O ružo moje sjene!

(Antun Gustav Matoš)

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih čelo

na tvoj štap i nasmiješena

ovila bih ruke oko tvojih koljena.

Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna

ne može da usne ni u noćnoj travi

ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu

kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.

Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće

pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu

kao cvijet što spava zatvorenih očiju

pod bijelim pokrovom snijega u tišini

kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.

Samo jednom kretnjom da si blizu

neveselim vrtovima mojim

što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali, noć je i svijet je daleko

a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje

s tvojih su grana sašle. I sjaj zore

iz mojih zjena odlazi zauvijek

u uvrijeđenu zemlju zaborava

u kojoj je neznano ime ljubavi.

(Vesna Parun)

NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

(Pablo Neruda)

Sergej Jesenjin - lutajući sanjar

"Lutam po prvom snegu i ledu,

u duši cveće procvalih snaga.

Veče je plavom žižicom zvezdu,

zažeglo iznad puta mi draga..."

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (3. oktobar 1895 - 28. decembar 1925) bio je ruski pjesnik. Jesenjin važi za jednog od najboljih i ujedno najomiljenijih pjesnika Rusije. Zbog porijekla sa sela, on je sebe smatrao „pjesnikom sela“, i u mnogim svojim djelima bavio se životom na selu. Rođen je u selu Konstantinovo u Rjazanjskom regionu, 1895.godine.
Počeo je da piše poeziju sa devet godina. Kao vunderkind, preselio se u Moskvu 1912. i počeo da radi kao lektor u izdavaštvu i da paralelno pohađa studije na Moskovskom državnom univerzitetu. Godine 1915, preselio se u Sankt Peterburg, gdje je upoznao pjesnike Aleksandra Bloka, Sergeja Gorodetskog, Nikolaja Kljujeva i Andreja Belog. Uz njihovu pomoć, Jesenjin je izgradio svoju poetiku i postao poznat u književnim krugovima. Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu "Pjesme o keruši" prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjinom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Tada je i napisao: "Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek."
Prva objavljena pjesma Sergeja Jesenjina je "Breza". Objavljena je pod pseudonimom Ariston.

BREZA

Pod prozorom mojim

Bela brezica je

Ogrnuta snegom

Ko srebrna da je.

Na punim granama

Ledenim po strani,

Razvile se rese

Ko beli đerdani.

U tišini stoji

Breza, ko u gaju,

I plamte pahulje

U ognjenom sjaju.

A zora, polako,

Naokolo plovi,

I na strane sipa

Srebrni prah novi...

U Jesenjinovom životu žene su igrale velik ulogu. Ali najviše se u njegov život uvlači čuvena igracica Isidora Dunkan. Prije susreta sa Isidorom, Jesenjin se u doba imažizma rastao sa svojom prvom ženom Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao kćerku Tatjanu i sina Konstantina. Jesenjinova veza sa Isidorom je dovela do braka kojim se bavila u početku ruska, zatim evropska i američka javnost. Za one koji su pratili život velike umjetnice i talentovanog iliričara to je bio ne brak već niz interesantnih senzacija. Odmah poslije poznanstva balerine i pjesnika se po Moskvi pričalo o ljubavi Jesenjina koji nije znao nijedan jezik osim ruskog i Isidore koja na tom jeziku zna nekoliko riječi. Da ga odvoji od noćnih lokala, prljavih žena, pijanih drugova koji su ga nagovarali da bježi u Persiju;da bi ga spasila za književnost i sebe, pristaje da se vjenčaju. 11.maja 1922. Jesenjin i Dunkan stižu u Berlin gdje i otpočinju prvo nesporazumi, onda sukobi i skandali koje štampa pretvara u senzacije. Njihov brak je trajao od 1922. do 1923.godine.Kao posljedica alkoholizma, Sergej je stekao loš glas zbog vandalizma po hotelskim sobama. Očaji pijanstva vidljivi su u njegovim pjesmama iz ovog perioda. Kako brak sa Isidorom nije dugo trajao, 1923. se vraća u Moskvu.
Jesenjin je bio u braku ukupno pet puta. Prvi i drugi brak je bio sa Zinaidom Rajh, sa kojom je imao dvoje dece. Imao je i dvoje vanbračne djece (jedno od njih je bio poznati matematičar i disident Aleksandar Jesenjin Volpin). Poslije Isidore Dunkan, oženio se mladalačkom simpatijom Galinom Belislavskajom, a kasnije Sofijom Tolstajom, unukom Lava Tolstoja.
U početku, Jesenjin je podržavao Oktobarsku revoluciju, međutim kasnije se razočarao njenim posljedicama. Veliki broj njegovih djela bio je zabranjen u Sovjetskom Savezu, naročito u vrijeme Staljina.
Posljednje dvije godine Jesenjinovog života su bile pune pijanstva i lutanja, ali je u tom periodu napisao neke od svojih najboljih pjesama. Jesenjin se objesio u sobi lenjingradskog hotela „Angleter“ (Angleterre). Postoji sumnja se da je to bilo ubistvo po nalogu agenata zvanične vlasti. Imao je 30 godina. Galina Belislavskaja ubila se na Jesenjinovom grobu godinu dana kasnije.

Njegove najpoznatije pjesme su: Breza (1913), Jesen (1914), Pjesma o keruši (1915), Mangup (1919), Ispovijest mangupa (1920), Ja sam posljednji pjesnik u selu (1920), Molitva za umrle (1920), Pugačov (1921), Pismo majci (1924), Kafana Moskva (1924), Ispovijest mangupa (1924), Ko sam, šta sam? (1925), Snježno polje (1925), Crni čovjek (1925), Kačalovljevom psu (1925),
Do viđenja, prijatelju, do viđenja (1925).

PESMA O KERUŠI

Jutros u košari, gde sja, šuška

Niz rogoza žućkastih i krutih,

Sedmoro je oštenila kučka,

Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nežno

I lizala niz dlaku što rudi,

I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,

Da zauzme motke, il prut jak,

Izišo je tad domaćin tmuri,

I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,

Stizala ga, kao kad uhode ...

I dugo je, dugo je drhtala

Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,

I ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,

Kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,

Zavijala bolno za svojima,

A mesec se kotrljao tanki,

I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,

Pale su i njene oči pseće,

Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.

JA PAMTIM TU KOSU SA TRAKOM

Ja pamtim tu kosu sa trakom,
jer tako sjajna je bila.
Nimalo ne beše lako
da odem od tebe, mila.

I pamtim jesenje noći,
a jesen je žubora puna,
dan za čas je mogao proći
da svetli nam što duže luna.

I voda kao da cvili :
“Ta radost neće još dugo,
ti ćes zaboravit, mili,
na mene zauvek s drugom.”

A danas procvala lipa
svu dušu mi radošću osu,
jer setih se kako ti sipah
tad cveće na kudravu kosu.

I srce, još prepuno snage,
što drugu već voli sa tugom,
ko voljene priče i drage
sad tebe se setilo s drugom.

Andrea Bocelli - Vivo per lei

Andrea Bocelli, rođen 22. septembra 1958. godine poznati je italijanski operski tenor, sa izvanrednim glasom, koji se pored „operskog pop“ žanra, dobro pokazao i u operama, snimivši i izvevši 7 poznatih operskih djela. Njegovo zanimanje je doktor prava, ali se vrlo kratko bavio svojom profesijom. Rođen je u jednoj maloj seoskoj porodici na farmi gdje je i odrastao blizu Pize. Od samog rođenja imao je problem sa vidom i poslije raznih dijagnosticiranja, doktori su ustanovili da Andrea ima glaukom (mrena). 1970. godine sa 12 godina, oslijepio je nakon nesreće u fudbalskoj igri.

I kao mali dječak, pokazivao je interesovanje i strast za muziku. Sa šest godina počeo je da svira klavir, da bi kasnije naučio da svira više instrumenata, poput saksofona, flaute, harfe, gitare i dr.

Sa četrnaest godina pobijedio je na takmičenju sa kompozicijom "O sole mio" (izvodio Pavarotti).

Iako je od ranih godina nastupao i osvajao nagrade na pjevačkim konkursima, Bocelli je upisao pravni fakultet u Pizi. Kao student često je nastupao po barovima, pjevajući hitove: Aznavura, Sinatre, Edit Pjaf. Saznavši da će njegov idol Franco Corelli držati master klas u Torinu, Bocelli napušta studije prava da bi nastavio sa vokalnim usavršavanjem. Franco Corelli je odmah prihvatio da podučava Bocellija, otkrivši u njemu veliki potencijal prirodnog dara.

Prelijepa verzija pjesme "Con te partiro" (Time to say goodbye) sa Sarah Brightman:

Početak karijere odigrao se 1992. godine kada se Bočeli javio na audiciju koju je organizovao čuveni italijanski pJevač Zucchero u potrazi za tenorom koji bi načinio demo snimak za duet „Miserere“ sa Lucianom Pavarottijem. Pavaroti je bio očaran talentom Andrea Bocellija.

Uslijedili su angažmani kompanije Sugar, jedne od najvećih italijanskih muzičkih firmi, za nastup na čuvenom festivalu „Sanremo“ 1993. odakle pažnja medija raste vrtoglavo. Nižu se uspjesi, među kojima je internacionalnu slavu pobrao album „Romansa“.
Paralelno sa karijerom u oblasti popularne muzike, Bocelli niže uspjehe i na polju operske umjetnosti. Prvi operski nastup imao je 1994. godine, u Verdijevoj operi „Ledi Magbet“.

Andrea Bocelli i njegovo izvođenje opere "Caruso":

1987. godine u danima početničke karijere, upoznao je svoju prvu ženu Enrica, sa kojom ima dva sina. Oženio se sa njom 1992. godine, a njihov brak okončan je poslije deset godina. Danas živi sa svojom prijateljicom Veronica Berti u Forte dei Marmi.

Albumi tenora Andrea Bocelli-ja su najprodavaniji širom svijeta čak prodavaniji i od pokojnog Pavarottija, koji je najveći tiraž prodatih albuma imao sa The Three Tenors. Do sada je prodao preko 65 miliona ploča širom svijeta.

Moja omiljena verzija pjesme "Vivo per lei" sa Laurom Pausini:

I još jedna pjesma koja mi se puno sviđa "Besame mucho":

Dirty Dancing

"Prljavi ples" (Dirty Dancing) je romantični klasik iz osamdesetih, koji je svojim karakterističnim plesom i muzikom očarao sve tinejdžere toga doba, ali i one rođene mnogo kasnije. Glavne uloge su pripale Jennifer Grey i Patrick Swayze-u koji su se i više nego odlično snašli u izvođenju plesnih scena koje ostavljaju bez daha. Hemija između glavnih glumaca, ovaj film je vinula u zvjezdana nebesa.

Scenario za originalni "Prljavi ples" napisala je Eleanor Bergstein, inspirisana ljetnjim raspustom koji je provela početkom šezdesetih u mjestu Catskills. Godinama je pokušavala da proda scenario nekoj producentskoj kući, sve dok ga studio "Vestron" nije otkupio. Kada je film konačno napravljen, postao je veliki hit gotovo preko noći.

Godina je 1963. sedamnaestogodišnja Baby (Jennifer Grey) provodi praznike s roditeljima u ljetovalištu Catskills. Mjesto je karakteristično za porodične posjete, prilično konzervativno i staromodno. Prateći zvuk uzbudljive muzike, Baby ubrzo upoznaje Jonnyja (Patrick Swayze), glavnog instruktora plesa, koji za razliku od naivne i sramežljive Baby ima veliko životno iskustvo. Ubrzo dobra kćer Baby postaje hipnotisana seksi ritmom i slobodnim pokretima "prljavog plesa", koji Jonny praktikuje u slobodno vrijeme. Jonny postaje njen mentor, a Baby njegov najbolji učenik, kako u plesu tako i u ljubavi. Njen, naizgled dosadni raspust sa roditeljima će se pretvoriti u nezaboravno ljeto njenog života.

Ovaj nam je naslov ostao u sjećanju prije svega zbog izvrsne muzičke podloge za što je nagrađen i Oskarom za najbolju originalnu pjesmu - "The Time of My Life" u izvođenju Bill Medley i Jennifer Warnes.

Pored Oskara i Zlatnog globusa za najbolju originalnu filmsku pjesmu (Donald Markowitz, John DeNicola, Franke Previte) 1988. godine, film je takođe nominovan za Grammyja i Zlatni globus iste godine, u kategoriji muzičkog filma i komedije (za najboljeg glumca Patrick Swayze i najbolju glumicu Jennifer Grey).

Neke zanimljivosti u vezi filma:
Film je koštao samo šest miliona dolara, a zaradio je 170 miliona dolara širom svijeta.
Inspirisao je dva hit saundtreka (muzike za film), koncertnu turneju i televizijsku seriju.
Nekoliko vrućih i erotičnih plesnih scena isječeno je u montaži da bi film mogao dobiti ocjenu PG-13, tj. da bi bio preporučen mlađim gledaocima.
Prije ovog filma, Swayze i Grey pojavili su se u glavnim ulogama u filmu: "Red Dawn" iz 1984. godine.
Glumac Billy Zane, danas najpoznatiji kao Fantom, prvobitno je izabran za glavnu ulogu, ali je na kraju odbijen, jer se smatralo da on ne može dobro da obavi plesne zadatke.

Patrick Swayze i njegova partnerka igraju mambo i pjesma "Do you love me", jedna od omiljenih scena u filmu:

"Prljavi ples" je i danas jedan od najizdavanijih filmova u video klubovima širom svijeta, takođe je u nedavnoj anketi sprovedenoj u Velikoj Britaniji proglašen za omiljeni film svih vremena.